Povijest ZKM-a

VIŠE >

Zagrebačko kazalište mladih - danas

 

Zagrebačko kazalište mladih u svojih je 67 godina postojanja (osnovano je 29. ožujka 1948. kao Pionirsko kazalište) prošlo mnogobrojne umjetničke, produkcijske i organizacijske transformacije. U tom je postojanju, od kazališnog učilišta sa stotinu polaznika, koje je vodila Božena Begović s grupom vjernih suradnika i koje je u prvo vrijeme od osnivanja igralo u tadašnjem Malom kazalištu u Frankopanskoj, preko rasta u Zagrebačko pionirsko kazalište svega dvije godine poslije, potom dobivanja današnjeg imena Zagrebačko kazalište mladih 1967. godine, potom useljenja u dvoranu Istra (čija je prva faza obnove bila završena 1982), stalne borbe za izvedbeni i životni prostor završene tek 1987. otvorenjem Omladinskog kulturnog centra s uređenim dvoranama Istra i Janje te na kraju do proteklih gotovo trideset godina djelovanja na istoj lokaciji, Zagrebačko kazalište mladih raslo i postalo nezaobilaznim mjestom gradskog kulturnog života, promicateljem novih kazališnih estetika, mjestom međunarodnih kazališnih susreta, razmjene znanja, iskustava i prije svega – kazalištem u kojem se uvijek može pogledati dobra predstava koja će ponuditi gledatelju odgovore na goruća pitanja svakodnevice, obogatiti njegovo osobno iskustvo, ali i nastojati pomaknuti granice izvedbenog i dramskog medija u skladu sa zahtjevima vremena u kojem je pojedina predstava nastala.

U gotovo sedamdeset godina postojanja ZKM-a mnogo se toga promijenilo, ne samo u kazališnom životu nego i u društvenom i političkom kontekstu. Ipak, govoreći o prošlim razdobljima i o prošlosti kazališta koje je od glumačkog studija za djecu i omladinu sa stotinu polaznika preraslo u kazališnu instituciju koja neprekidno uspijeva uskladiti umjetničke i repertoarne dosege s pedagoškim radom i zahtjevima publike, treba reći da današnjeg ZKM-a ne bi bilo bez rada velikog broja iznimnih kazališnih pedagoga, umjetničkih osobnosti redatelja, dramaturga i glumaca, pisaca, koreografa, scenografa, kostimografa, kao i svih onih koji su predano i s ljubavlju osobnu kreativnost i umijeće ugradili u bogatu prošlost ovog kazališta. A danas bez svih njih ne bi bilo iznimnih predstava , koje oduševljavaju domaću publiku, ali i opčinjavaju strane gledatelje svaki put kada ZKM gostuje u inozemstvu. Jednako tako budućnosti ovog kazališta ne bi bilo bez glumačkog ansambla, osmišljenog repertoara i promišljenog umjetničkog programa, koji u ZKM-u objedinjuje djelovanje Učilišta , njegovanje suradnje s plesnim ansamblima i visoku razinu umjetničke kvalitete.

 

Stvaranje ansambla

Od samih početaka rada ZKM-a (tada Pionirskog kazališta) njegovo se djelovanje temelji na „kolektivnom karakteru kazališne predstave i rada u kazalištu” koje su prva ravnateljica Božena Begović i njezini suradnici (Đurđa Dević, Zvonimir Agbaba, Silvija Hercigonja, Karlo Radinger, Nenad Lhotka, Marija Mery Šembera, Truda Reich) usmjeravali prema postizanju odgojnih i estetskih ciljeva, uz nastojanje da „ostvarujući predstave – dramske, muzičke i baletne” – pruže „svojim gledaocima priredbe serioznog amaterizma i sigurna ukusa, suzbijajući u umjetničkom izrazu djece najodlučnije svaku afektaciju i uobičajeno oponašanje odraslih”, kako je to sažela B. Begović. Prva premijera Pionirskog kazališta bili su Pioniri na ljetovanju prema tekstu B. Begović (30. lipnja 1948), što je označilo početak neprekidnog scenskog djelovanja, koje već tada nadrasta namjere i planove utemeljitelja. Kazališni profesionalci u odgojni su i pedagoški rad s djecom uključili glumce i profesionalce iz drugih kazališta tako da dvije godine poslije, kada nastaje predstava Vlak u snijegu (1950), scenska adaptacija romana Mate Lovraka, uz djecu uloge odraslih tumače gosti iz drugih kazališta, među njima su bili i Fabijan Šovagović, Sven Lasta, Semka Sokolović, Izet Hajdarhodžić, Pero Kvrgić, Josip Marotti, Drago Krča i ostala velika imena povijesti hrvatskog glumišta. „I ovaj sužen izbor imena dostatno svjedoči da je Zagrebačko pionirsko kazalište okupljalo profesionalce koji se nisu ustručavali nekušanog scenskog stvaralaštva, a istodobno govori o tome koliko je mladih ljudi ostalo zauvijek vezano, na različite načine, za umjetnost”, konstatira se o tom razdoblju u monografiji 50 godina Zagrebačkog kazališta mladih (tekst U zrcalu povijesti Antonije Bogner-Šaban).

Iako bez vlastita scenskog prostora, s upravom koja je od pedesetih godina prošlog stoljeća smještena na današnjoj adresi Učilišta u Preradovićevoj 16, u dvadesetak prvih godina djelovanja ZKM-a nastajale su predstave koje su mijenjale sliku zagrebačkog kulturnog života, promovirale hrvatske dramatičare i autore te bile značajan odmak od tada prevladavajućeg repertoara. Predstave su nastajale kao logičan rezultat pedagoškog i umjetničkog rada s djecom da bi postupno prerastale u produkcije i za djecu i za odrasle, a oko rada na predstavama okupio se i ansambl.

Prekretnica je u tom razdoblju Omladinski studio, jezgra današnjeg Učilišta, oformljen 1953. kada ravnateljicom postaje Milena Večerina, a radu Omladinskog studija pridružuje se Zvjezdana Ladika. Njezine Mariana Pineda (1955) i Dubrovačka noć (1963), za koje je adaptirala Lorcine i Držićeve tekstove, potom i predstave Pinocchio (1966. J. Juvančić) te Kapetan Džon Piplfoks (1967. B. Violić) obišle su domaće i inozemne smotre i festivale. Uz dramski program istodobno se realiziraju i glazbeni i baletni sadržaji, a početkom šezdesetih Milana Broš u pedagoški rad s djecom i omladinom uvodi slobodni ples.

Odvajanje amaterske i studijske djelatnosti od profesionalnih kazališnih produkcija potaknuo je Nikola Vončina, koji se zalagao za daljnje umjetničko i programsko profiliranje kazališta. Vončina ravnanje kazalištem preuzima 1967. i mijenja mu ime u Zagrebačko kazalište mladih, ostajući na čelu kazališta sljedećih deset godina. Tijekom dugogodišnjeg razdoblja potrage za vlastitim scenskim prostorom kazalište je povećalo ansambl, režirali su najistaknutiji redatelji tada mlađe generacije („sljedećih godina u kazalištu se zatječu istaknuti redatelji: Tomislav Durbešić, Vladimir Gerić, Božidar Violić, Joško Juvančić, Dino Radojević, Petar Selem, ali i oni koji tek utvrđuju svoj redateljski posao: Tomislav Radić, Želimir Mesarić, Petar Veček i Miro Međimorec”, Bogner-Šaban), a nastajale su antologijske predstave za djecu poput Maksimilijana Zviždukala, Pustolovina Toma Sawyera, Štrokoloka i Malapale, ali i Doživljaji dobrog vojaka Švejka, Toranj, Anno Domini 1573. za odrasle. Uprizoruju se novi hrvatski dramski tekstovi, a prijevodi drama Volkera Ludwiga donose i svojevrsnu reformu u dramski i pedagoški rad s djecom, jer se u radu na tim predstavama počinju primjenjivati principi berlinskog kazališta GRIPS. Predstave se mahom igraju na sceni Društvenog doma Trešnjevka, sve do 1974. kada je u Preradovićevoj, premijerom Preludija za dobre ljude s trga Dubravka Jelačića Bužimskog, otvorena Komorna pozornica L-99.

 

Na vlastitoj pozornici i u gostima

Nakon prvog premijernog naslova na sceni L-99, slijedile su predstave Galop Matka Sršena u režiji Damira Munitića (1976), Naivci Ivana Kušana u režiji Mire Međimorca (1976) i Šimun Cirenac Ivana Bakmaza u režiji Georgija Para (1977).

Komorna je pozornica otvorila mogućnost da tadašnji ravnatelji, a uglavnom su to bili članovi ansambla ZKM-a (Marijan Radmilović, Franjo Džimi Jurčec, Stipe Radilović, Tihomir Miško Polanec), repertoar i dalje razvijaju u dva smjera, onom za djecu i drugom za odrasle te da se propitivanjem drugih, a ne samo dramskih predložaka, u ZKM-u stvori umjetnička i estetska klima kojom se to kazalište izdvajalo. Umjetnička otvorenost, sklonost eksperimentu, isticanje zajedništva u kazališnom činu predstave dovelo je do povezivanja ansambla i stvaranja okružja u kojem ZKM sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća postaje „scenskim žarištem brojnim pripadnicima mladog i mlađeg naraštaja hrvatskih spisatelja i kazalištaraca i uporište u daljnjem stvaralačkom potvrđivanju“ (Bogner-Šaban). Sve predstave na Komornoj sceni bile su za odrasle, no u to su vrijeme nastajale i predstave Omladinskog studija kao Nevidljivi Leonard, Pozdravi, Ferije u Moskvi, Mačak Džingiskan i Miki Trasi, Nećko Svojeglavečko.

Međutim sva teatrografija, pobrajanje značajnih predstava, ne može rekonstruirati umjetničku živost i promjene koje su se početkom osamdesetih godina 20. stoljeća zbivale u kazalištu i širem umjetničkom i društvenom kontekstu.

 

Veliki projekti i antologijske predstave

Zagrebačko kazalište mladih je, doduše, dobilo na upotrebu dvoranu Istra i 1982. završena je prva faza obnove zgrade, no dvorana je imala tek amfiteatralno gledalište. Zgrada u koju se uz ZKM trebao smjestiti Omladinski kulturni centar nije nikada završena prema prvotnim planovima. Zamišljen kao multimedijski i multifunkcijski centar u središtu grada, OKC je do danas ostao dom ZKM-a u kojem su se osamdesetih godina 20. stoljeća zbivale za kazalište značajne stvari. Vrijeme je to kada su nastajali monumentalni kazališni projekti poput Magellijeve Nacije, Brezovčevih režija predstava Traviata (premijerno izvedena na Šalati 1989. za otvaranje festivala Eurokaz), Shakespeare the Sadist, Zašto smo u Vijetnamu Minnie?. Taj niz još čine Šnajderov Bauhaus, Tauferov Odisej i sin ili svijet i dom i Magic and Loss, a završavaju ga Krležine Zastave u režiji Georgija Para 1991.

Omladinski studio djelovao je neprekidno sve to vrijeme, iako su projekti namijenjeni djeci pali u drugi plan, produkcije profesionalnih predstava za djecu i mlade bile su sastavnim dijelom repertoara. Međutim polaznici studija imaju svoje godišnje produkcije, a sve je manje predstava u kojima nastupaju zajedno s profesionalnim glumcima. Jedna od posljednjih takvih predstava je Knjiga o džungli u režiji Janusza Kice, koja se na repertoaru kazališta zadržala i nakon devedesetih godina 20. stoljeća, a njezinim je skidanjem s repertoara na neki način dovršeno konačno odvajanje Omladinskog studija koji 1991. postaje Učilištem ZKM-a i zatvaranje u opsege pedagoškog rada s djecom i mladima u okviru plesnih, dramskih i lutkarskih studija Učilišta.

Organizacija rada tadašnjeg Omladinskog kulturnog centra omogućavala je raskošne, barokne i monumentalne kazališne projekte te je ZKM prolazio svoje zlatno produkcijsko i umjetničko razdoblje. Neke su predstave i projekte realizirali kao koprodukcije, u suradnji s drugim kazalištima u tadašnjoj državi, pa čak i s inozemnim partnerima. Potencijalna multimedijalnost i multifunkcionalnost dvorane Istra i koncentracija umjetničkih ideja na jednome mjestu rezultirala je time da je u prostorima OKC-a dom pronašla i direkcija Festivala suvremenog kazališta Eurokaz, da su se programi Tjedna suvremenog plesa uglavnom izvodili u dvorani Istra i da je ZKM sa svojim repertoarom postalo žarišnom točkom kulturnog života grada.

U razdoblju koje je uslijedilo ZKM se još neko vrijeme uspješno borio s promjenama, nastojeći održati jednaku produkcijsku razinu, otvarajući nove scenske prostore unutar kazališne zgrade, ulazeći u koprodukcijske projekte sa Zagrebačkim plesnim ansamblom (Prepoznavanje krajolika, 1996), Studijem za suvremeni ples, neovisnim kazališnim grupama, kao i drugim kazalištima u Hrvatskoj. Nastaju predstave za djecu i mlade, a kazalište u programskom smislu nastoji pokriti potrebe publike od 7 do 77 i pritom ravnomjerno zastupati domaće i strane autore.

Suradnja s kazališnom skupinom Mig oka na predstavi Zimska bajka (1992) bila je prvi korak u profiliranju redateljskog rukopisa Renea Medvešeka. Uslijedio je Mrvek i Crvek (1994) s istom skupinom, pa potom Hamper (1996) te niz predstava koje su inače homogenom ansamblu ZKM-a omogućile kazališno istraživanje s optimističnim rezultatom. Publika je prihvatila redateljski i scenski jezik Renea Medvešeka, jednako kao što su njegove kolege iz ansambla prihvatili kazališno istraživanje drukčije od onog kakvo su im nudili drugi redatelji.

No u tom razdoblju izostaju predstave u kojima dječje uloge glume djeca. Povratak Paola Magelija, koji potkraj devedesetih godina 20. stoljeća u ZKM-u postavlja istodobno dvije predstave, Čehovljeva Ujaka Vanju i Tri sestre, rezultirao je predstavama o kojima se pričalo godinama, ali je i kazalište učinio vidljivim i u inozemstvu (predstava Tri sestre gostovala je na kazališnom festivalu u Bogoti, jednako kao i njegova režija Krležina Kraljeva nekoliko godina poslije). ZKM jubilarnu, 50. sezonu, završava s predstavom Događaj u mjestu Gogi u režiji Damira Zlatara Freya.

 

Revolucionarno kazalište

Nakon kratkog razdoblja u kojem kazalištem ravna Davor Borčić, jedan od posljednjih članova izvornog ansambla, na čelo dolazi Slobodan Šnajder i ambiciozno vraća diskurs političkog kazališta na scenu, postavljajući Krležina Velikog meštra sviju hulja (2001) i Kamov, smrtopis (2003) u režiji Branka Brezovca te planirajući postaviti projekt Jasenovac ne bi li time postavio ključna pitanja o nacionalnom identitetu i političkoj pripadnosti za koja je smatrao da se njima kazalište mora baviti. No istodobno su tijekom njegova mandata nastale predstave poput Brata magarca (2001) i Našega grada (2003) u režiji Renea Medvešeka, Mi djeca s kolodvora Zoo (2002) u režiji Borisa Kovačevića, Veliki bijeli zec Ivana Vidića (2004) u režiji Ivice Kunčevića i Palačinke Filipa Nole (2004). Nastavila se provoditi ideja suradnje s Akademijom dramske umjetnosti te su neke akademijske ispitne predstave izvođene u ZKM-u, kazalište je i dalje ostalo otvoreno prema plesnim ansamblima i neovisnim kazališnim skupinama, a pojedini članovi ansambla ostvarili su samostalne projekte. Ipak, otvorenost kazališta prema festivalima bila je upitna. U tom su razdoblju novo sjedište potražili i Tjedan suvremenog plesa i Eurokaz, a u Zagrebu je nastajao novi festival.

 

Međunarodni kontekst

Promjena ravnatelja donijela je nove umjetničke tendencije i intenzivirala kazališnu produkciju. Proteklih deset godina ZKM je ugostio u okviru Festivala svjetskog kazališta i redovnoga godišnjeg programa Ciklus europskog kazališta u Zagrebačkom kazalištu mladih mnogobrojne svjetske redatelje i njihove predstave, što je neizbježno pridonijelo dijalogu i razmjeni iskustava u umjetničkom smislu. Vizija repertoarnih nastojanja neprekidnog inoviranja kazališnog izraza, kakvu je zastupala Dubravka Vrgoč, dosljedno je provedena. Otvaranje scene za nove kazališne projekte Renea Medvešeka (Vrata do, Najbolja juha! Najbolja juha!, Glasi iz planina, Čovjek koji je spasio Europu, Ideš dalje sve do posljednje režije Krležina Kristofora Kolumba 2014), Bobe Jelčića i Nataše Rajković (S druge strane), Ivane Sajko, Dore Ruždjak Podolski i Franke Perković (Arhetip: Medeja / Žena-bomba / Europa), suradnja s redateljima iz regije (Boris Liješević, Dino Mustafić, Jernej Lorenci, Haris Pašović, Tijana Zinajić) i inozemstva (Car neuspjeha Jana Fabrea, Ana Karenjina i Galeb_ Vasilija Senjina, Polet Jean-Claudea Beruttija) te aktiviranje živućih hrvatskih redateljskih legendi poput Božidara Violića (režija Fedrine ljubavi i 4.48 Psihoze Sarah Kane), povratak Paola Magellija (Zagrebački pentagram), promoviranje mlađe generacije redatelja (projekti Anice Tomić i Jelene Kovačić te Olivera Frljića) i pisaca (Tena Štivičić, Ivor Martinić, Olja Lozica, Damir Karakaš, Nina Mitrović) i na kraju okupljanje grupe stalnih i vjernih suradnika (Ivica Buljan, Robert Waltl), repertoarni su potezi koji su pridonijeli aktiviranju svih potencijala i ansambla i cjelokupnog kazališta.

U proteklih je osam godina iznimno velikom kazališnom produkcijom nastao niz projekata koji su ZKM učinili vidljivim na europskoj kazališnoj mapi, gostujući na mnogim festivalima i vraćajući se kući s nagradama. Stalna je i suradnja s neovisnom kazališnim grupama nešto drukčije umjetničke provenijencije nego u prethodnim razdobljima (obnovljena je suradnja s Montažstrojem, a Zagrebački plesni ansambl redovito izvodi premijerne naslove na sceni ZKM-a). Festival svjetskog kazališta te članstvo u europskim kazališnim mrežama i sudjelovanje kazališta u mnogobrojnim zajedničkim međunarodnim projektima te korištenje novca EU u realizaciji projekata omogućit će ZKM-u stalan rast i realizaciju novih programskih i repertoarnih ciljeva te očuvanje najvažnijih segmenata koji su gotovo sedam desetljeća jezgra tog kazališta, ansambla, Učilišta i nezaboravnih predstava koje uvijek iznova oduševljavaju one bez kojih kazališne umjetnosti nema – kazališnu publiku.