predstave program 
rezervacije ansambl o kazalištu
kontakti učilište sponzori english 
| Ana Tonković-Dolenčić |
| Baltazar ili potraga za čudesnom kapljicom Redatelj: Krešimir Dolenčić  |
| Dragi profesore Baltazar,
Iznenadit ćete se, vjerujem, čitajući ovo pismo jednog četrdeset četverogodišnjaka. Reći ćete ili »pa što je čekao do sada«, ili »kako to da sam mu baš ja pao na pamet«. Imate pravo, sasvim pravo odmahujući glavom na moju drskost, no nadam se da se još uvijek vodite mišlju da »nikad nije kasno«, pa možda, hajde, eto i da tom Dolenčiću posvetimo koji trenutak. Ako ste stigli do ovog mjesta, evo, red je na meni i da hrabro nastavim. Dakle, poštovani profesore, želio sam vam reći da sam, došavši na ideju raditi predstavu o vama, isprva sasvim pogriješio. Mislio sam, onako nadobudno, evo, uprizorit ću profesorovo djelo, šareno obojati pozornicu, nabaviti nekoliko kazališnih trikova i efekata, i eto ti krasna posla, prisjećanja na Vaše filmove i Vaš rad. E, ali nije tome tako. I drago mi je da nije. No, da se predstavim. Redatelj sam, radim kazališne predstave. Ne mogu za sebe reći da sam neki veliki filmofil, ali u Vašem slučaju, kao i u slučaju cijele Zagrebačke škole, kojom ste izvoljeli predsjedati, moje poznavanje daleko nadilazi ono prosječnoga gledatelja. Ne samo da sam pratio Vaše finalne radove, već sam iz blizine i promatrao nastajanja nekih od njih, imajući u obitelji i jednoga iz šire ekipe stvaratelja filmova o Vama. Znatiželja i ljubav koju imam prema animiranom filmu nadilazi u mnogim slučajevima onu prema igranomu i s velikim poštovanjem spominjem sva slavna imena stvaratelja Zagrebačke škole, a posebice onih koji su sudjelovali u Vašoj kreaciji. U svojoj odluci da treba raditi predstavu o Vama dao sam se skoro zavesti mišlju kako vas treba jednostavno scenski prenijeti u kazališnom mjerilu 1:1 i time ispuniti svoj redateljski zadatak. No, na sreću ubrzo, zajedno s Anom odustajem od te zamisli iz jednostavnog razloga što je to nemoguće i što je Vaš grad Baltazargrad mjesto koje se ne može nikako pokazati tehničkim kazališnim sredstvima koja su nam na raspolaganju. Nikakva kulisa ili kostim, nikakav trik ne bi ni blizu uspjeli prenijeti onaj osjećaj koji nas je tjerao da sve prekinemo kad bi se začula poznata pjesmica »Balt - Baltazar...« i Vaš bi se dobri lik ukazao s obvezatnom epruvetom i čarobnom kapljicom. Razmišljao sam (dopustit ćete, eto i ja malo) što li ste to donijeli svojoj vjernoj publici da svi, bez obzira na generaciju, već na sam spomen Vašega imena jedni drugima dijele najljepše osmijehe koje mogu ponuditi? I kako to da uvijek pokrenete samo jednu malu polugu iz koje kapne kapljica u epruvetu, koja se zatim pretvara u čudo što svima donese radost? Puno puta sam vas vidio kako zabrinuto mislite, mislite, mislite i onda se dosjetite. Riješite tako problem svojih prijatelja, stanovnika Baltazargrada, najljepšega grada koji se može sanjati. Grad je to u kojem neobični prometnici mogu imati svoje male radosti, u kojem se beskućnika Alfreda s poštovanjem pozdravlja u njegovoj superkomfornoj kutiji, u kojem su i neobični izvanzemaljci ravnopravni članovi zajednice, a Razbojnici nose kolač dobrote. Grad, u kojem Nevidljivi Martin živi sretan, u svim stanovnicima, a tetke Pletke pletu dobre misli za sve. Grad Baltazargrad, gdje se ponekad stvari malo pokvare, pa im treba samo malo pomoći da se poprave, mjesto dobrih ljudi, prijatelja. U njemu nema natjecanja, škrtosti, zlih riječi i zavisti. Bahatost u njemu ne stanuje. I razumio sam da se ne može napraviti predstava pokazujući Vas u Baltazargradu. To zaista nije moguće, jer Vaš je grad sagrađen od dobrih misli dragih ljudi. On je vjerniji originalu našeg djetinjstva od bilo koje fotografije. Ne mogu ga »gledati«. Mogu ga »osjetiti«. Kao miris mlijeka iz bakine špajze od prije trideset i pet godina. Da biste Vi povukli onu svoju malu polugu, ja moram sam već razumjeti da »čudo« na kraju cijelo vrijeme nosim sa sobom. Ako postoji čudesna kapljica, onda postojim i ja, ako postojim ja, pojavit ćete se i Vi, dragi profesore. I podijelit ćemo tortu zajedno. Baš kao i u mojemu pravom gradu u kojem živim. Barem bi tako trebalo biti. A zašto i ne bi? I stoga Vas pozivam na predstavu u kojoj ne pokazujem Vas i Vaš grad, nego svoj grad. I ljude oko sebe. I veselim se potrazi za čudesnom kapljicom svih glumaca, velike i male djece, svih nas. Hvala i vidimo se na predstavi. Vaš redatelj |
Scenograf: Dinka Jeričević Kostimograf: Goran Lelas Skladatelj: Davor Rocco Skladatelj naslovne pjesme: Tomica Simović Scenska glazba: Mladen Ilić Majstor aikida i suradnik za scenski pokret: Dobroslav Jakovljević Savjetnik za klaunska pitanja: Zoran Vukić Oblikovanje svjetla: Aleksandar Čavlek Jezični savjetnik: Đurđa Škavić Bas klarinet: Ratko Vojtek |
| Glume |
| Janko, samo Janko: Rajko Bundalo |
| Oton Potom Ot Balan Bačić, kolekcionar: Filip Nola |
| Blanka, pjevačica: Doris Šarić-Kukuljica |
| Branko Potop Maglica, svemirski kapetan: Maro Martinović |
| Todor, prometnik: Pjer Meničanin |
| Alfred, beskućnik: Pjer Meničanin |
| Nevidljivi Martin: Pjer Meničanin |
| Zizi, izvanzemaljac: Barbara Prpić-Biffel |
| Božica: Urša Raukar |
| Razbojnik: Barbara Prpić-Biffel |
| Tetka Pletka: Barbara Prpić-Biffel |
| Razbojnik: Urša Raukar |
| Tetka Pletka: Urša Raukar |
| Nagrade |
| 7. Naj, naj, naj festival, Žar ptica, Zagreb, 2007.
Nagrada za najbolju režiju Nagrada Hrvatskog glumišta, Zagreb, 2007. Nagrada za najbolju predstavu za djecu i mladež Nagrada za najbolje glumačko ostvarenje u predstavama za djecu - ženska uloga - drama: Doris Šarić-Kukuljica |
| Premijera: 08/12/2006 | |
 |
|
| Sljedeće izvedbe | |
|
|
|
|
|
| Rezervacija karata | |
|
|
| Iz kritika | |
|
Radio 101:Profesor Baltazar i njegova čudesna kapljica u ZKM-u |
|
|
|