predstave program 
rezervacije ansambl o kazalištu
kontakti učilište sponzori english 
| Jon Fosse |
| Noć pjeva pjesme svoje Redatelj: Dino Mustafić  |
| U jednoj je sobi, jedne večeri dvoje ljudi osuđeno na užas zajedničke osamljenosti. On ne može izaći, ona ne može ostati. Povezuje ih isti intenzitet očajničkog nastojanja da prijeđu pragove vlastite promašenosti. I dok je on mjesecima ispisivao rečenice koje nitko nije želio čitati, ona je pronašla ljubavnika. Zagubljeni u pukotinama što nastaju u riječima i time ispražnjeni u jeziku koji im je oduzeo smisao te priskrbio fizičku patnju bivanja u dvoje, ona i on junaci su odsutne stvarnosti. One o kojoj svjedoče stupci novinskih crnih kronika.
Za neke je Jon Fosse u drami Noć pjeva pjesme svoje ispisao studiju depresije, za druge je pomno predočio tragičnu banalnost svakodnevice. No, i za jedne i za druge on je u današnjem svijetu neproračunljivih rizika jedan od rijetkih pisaca koji uspijeva točno ocrtati rasute krajolike ljudske duše. A ti su krajolici nepregledni prostori bez dodira i susreta, bez mogućnosti da se približimo Drugome i ostvarimo uz pomoć njegove blizine. Mogli bismo reći, kao što već govore psihoanalitičke bilješke – Nikad me ti ne gledaš tamo gdje te ja vidim i dok to govorimo mjeriti obmanu našega ili njihova pogleda. Bez imena i jasno naznačenih odrednica vremena ili prostora u kojem borave, Fosseovi se likovi ne mogu sabrati ni pomoću svoje prošlosti, niti u najavi budućnosti. Govore jezikom koji ih ne uspijeva okupiti, nego ih još više razdvaja, jezikom koji dopušta da im stvari stalno izmiču i jezikom koji s lakoćom, u nerazumijevanju, pokreće lanac zajedničkih nesreća. Ne iznenađuje stoga što se subjekt ne može ovdje ukazati u svome neponovljivom jedinstvu, jer ga njegov vlastiti govor neprestance čini odsutnim. Taj je subjekt prepušten igri, suigri riječi što ga poriču i što mu ne pripisuju ni jedno svojstvo karakterne stalnosti. Nemoć je to svijeta kojem pripada i iz kojega čak i oni koji bježe neće pobjeći. U tragikomičnim izgledima Fosseovih supružnika, ljubavnika ili roditelja ocrtava se nesnošljiv pritisak realnosti koja ne poznaje mehanizme prijenosa što bi, primjerice, književnost preveli u vrijednosti koja bi u prijašnjim razdobljima imala dignitet spektakularnog rezultata. Pismo koje samo sebe ukida i poništava, jezik koji pulsira unutarnjim ritmom radnje u nuždi govora, junaci koji unaprijed pristaju biti gubitnicima, svijet ravnodušan prema svojoj razlomljenosti… sve se to uočava u dramskom tekstu koji bi poetičnošću svog naslova u istom prostoru mogao svjedoči i o mogućnosti neke druge stvarnosti. |
Prijevod: Stefani Jamnicki, Dora Maček Redatelj: Dino Mustafić Dramaturginja: Željka Udovičić Scenograf: Dragutin Broz Kostimografkinja: Doris Kristić Skladatelj: Frano Đurović Scenski pokret: Damir Klemenčić Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek Fotograf: Demirel Pašalić Inspicijent: Maja Levanić Asistent kostimografkinje: Dalibor Vitas |
| Glume |
| Mlada žena: Nina Violić |
| Mladi muškarac: Frano Mašković |
| Majka: Doris Šarić-Kukuljica |
| Otac: Damir Šaban |
| Basti: Danijel Ljuboja |
Gostovanja: |
| Premijera: 15/02/2008 | |
 |
|
| Sljedeće izvedbe | |
|
|
|
|
|
| Rezervacija karata | |
|
|
| Iz kritika | |
|
Vjesnik:Noć pjeva pjesme svoje Culturenet:'Noć pjeva pjesme svoje' – premijera u ZKM-u |
|
|
|