GENERACIJA 91.-95.
ILI SAT HRVATSKE POVIJESTI
Boris Dežulović / Goran Ferčec / Borut Šeparović

Predstava Zagrebačkog kazališta mladih Generacija 91- 95 nastala je po motivima romana Jebo sad hiljadu dinara poznatoga splitskog novinara i pisca Borisa Dežulovića. U predstavi glume i polaznici dramskog Učilišta Zagrebačkog kazališta mladih, a redatelj je Borut Šeparović. Predstava je hommage skupini Montažstroj koja je s radom počela prije 20 godina upravo u Zagrebačkom kazalištu mladih. Okosnica priče je apsurdna situacija koja nastaje susretom dviju skupina prerušenih vojnika na tajnom zadatku, pripadnika HVO-a i Armije BiH, u ljeto 1993. negdje u bosanskoj zabiti. Tragedija zabune neizbježna je. Dežulovićeva je priča izmišljena, dok je povijesna činjenica u koju je smještena, realna.

Dvanaest mladića (izabranih na audiciji organiziranoj u prosincu 2008.) u dobi od četrnaest do osamnaest godina preuzima na sebe biografije dvanaest Dežulovićevih fikcionalnih likova i preko njih ulazi u ratnu kronologiju devedesetih i vrijeme koje je prethodilo devedesetima. U prostoru između fikcije romana s jedne i fikcije kazališta s druge strane, jedini realni element su upravo dječaci i mladići rođeni u vrijeme Domovinskog rata, odnosno, generacija čije je iskustvo Domovinskog rata moguće tek posredstvom nekoga (obitelj, škola, mediji...) tko im je o ratu govorio.

Rad dvanaestorice mladića na ulogama fikcionalnih likova s vremenom se transponirao u izvedbeni (javni) i intimni (osobni) oblik bavljenja odabranom povijesnom temom, u ovom slučaju izmišljenim događajem u povijesnoj činjenici rata. Već u početnoj fazi proces rada na predstavi organizirao se istraživačko-radionički model u kojem su aktivirani osobni stav, mišljenje i iskustvo svakog od dvanaest mladića.

Konačni izvedbeni oblik predstave Generacija 91-95 oformio se u širokom prostoru kazališne morfologije; od fizičkog teatra pokreta, preko kazališne fikcije, da bi završio u obliku dokumentarnog kazališta, propitujući poziciju i sposobnosti kako fikcije tako i kazališta uopće da iznese barem neke razine odnosa i posljedica sadašnjosti prema prošlosti i prošlosti prema sadašnjosti.

Predstava Generacija 91-95 je hommage Montažstroju, performerskoj, plesnoj i dramskoj skupini, utemeljenoj potkraj 1989. godine, koja je s radom je počela prije 20 godina upravo u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Borut Šeparović

Rođen je 1967. godine u Zagrebu. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te završio postdiplomski studij na DasArtsu (Napredni studiji u izvedbenim umjetnostima) 2008. godine. U svome kazališnom radu kontinuirano i intenzivno bavio se različitim društvenim, odnosno medijskim fenomenima (nogomet, pop kultura, šovinizam, suvremene tranzicijske mitologije, terorizam...)

Krajem 1989. godine osniva kazališnu skupinu Montažstroj. Sastavljena isključivo od muških izvođača u dobi od 16 do 20 godina, te bez prethodnoga formalnog obrazovanja, ta skupina posvetila se manifestativnoj teatralizaciji nogometne kulture i istraživanju mentalnih i fizičkih granica izvođača.

Rane radove obilježili su im počeci djelovanja u tranzicijskom razdoblju, proživljeno iskustvo socijalizma te rat u Jugoslaviji (cjelovečernje predstave Vatrotehna, Rap opera, performansi Kopačka u galeriji i Achtung alarm). Ne zadržavajući se u okvirima teatra, svjetskoj javnosti se predstavlja propagandnim glazbenim video spotom Croatia in flame (Yo for Croatia!).

Montažstroj ubrzo postaje zaštitnim znakom novoga i drugačijeg kazališta u Hrvatskoj, te sa svom predstavama gostuje na prestižnim međunarodnim festivalima u više od 20 zemalja Europe i SAD-a (Everybody goes to Disco from Moscow to San Francisco, Fragile, Terrible fish, Who is Woyzeck). Od 1997. godine Borut Šeparović usporedno umjetnički djeluje u Zapadnoj Europi, osnivajući u Nizozemskoj skupinu Performingunit.

Većina projekata zadnjih godina (T-formance, Kazalište Vaše i naše mladosti, I fuck on the first date, T-faktor) pripada nizu interdisciplinarnih i interaktivnih projekata čiji krajnji oblik i sadržaj isključivo određuje sama publika. Svojim nenadmašnim kazališnim ostvarenjem smatra predstavu Timbuktu s napuštenim psima i beskućnicima kao glavnim protagonistima. Trajno ga zanima stvaranje angažiranog kazališta koje, daleko od eksplicitnoga dnevnopolitičkog diskursa, uvijek nanovo problematizira okružje u kojem nastaje.

Boris Dežulović

Rođen je 1964. u Splitu. Spisateljsku karijeru započinje u Slobodnoj Dalmaciji. Jedan je od osnivača splitskog tjednika Feral Tribune (1993.) koji uređuje s Predragom Lucićem i Viktorom Ivančićem. Feral napušta 1999. i prelazi u zagrebački Globus u kojem i danas redovito objavljuje kolumnu Ugovor s đavlom.

U suradnji s Predragom Lucićem 1999. uređuje knjigu Greatest Shits: antologija suvremene hrvatske gluposti.

Prvi roman Christkind objavljuje 2003. za Durieux, za koji iduće godine dobiva nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo. Iste godine Hrvatsko novinarsko društvo dodjeljuje mu nagradu Marija Jurić Zagorka za novinara godine.

Drugu knjigu, antiratni roman Jebo sad hiljadu dinara Dežulović izdaje 2006. u sklopu biblioteke Premijera Jutarnjeg lista. Iste godine izdaje i antiratnu zbirku Pjesme iz Lore. Zbirku priča Poglavnikova bakterija u kojoj opisuje ratne grozote te suosjeća sa sudbinama malih ljudi iz susjedstva, Dežulović objavljuje 2007. godine za V.B.Z.

Goran Ferčec

Apsolvent dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu za akademsku godinu 2007./2008. te nagrade Austrijskog kulturnog foruma i Ministarstva vanjskih poslova Republike Austrije za izvedbeni tekst Pismo Heineru M. na temu Govoriti o granicama, za godinu 2007. Sudjelovao je na mnogim dramaturškim radionicama kao predavač i/ili polaznik.

Tekstove objavljuje u časopisima Frakcija, TkH/Teorija koja hoda, Kretanja, Scena, te na Trećem programu hrvatskoga radija. Piše prozu, dramu i kritiku.