Čarobni brijeg

Trajanje: 2 sata i 50 minuta
Redatelj: Janusz Kica

Thomas Mann / dramatizacija Hermann Beil i Vera Sturm

Čarobni brijeg Thomasa Manna nastao je u ozračju nakon Prvoga svjetskog rata, kada Mann odbacuje konzervativne nacionalne političke stavove i okreće se demokratskim uvjerenjima, što je osjetno i u romanu.

Više o predstavi

Kada je posrijedi roman i to opsega kakav je Mannov roman o vremenu, izvedbeno približiti svu slojevitost teksta čini se unaprijed izgubljenom bitkom jer polagano sipljenje rečenica svesti na dva ili tri sata scenske esencije zapravo znači okljaštriti cjelovitost djela. No može li se naći bolje opravdanje za redukciju i nesklad različitih vremenitosti od središnje problematike romana, relativnosti vremena?

Dramatizacija Vere Sturm i Hermanna Beila zadržava ključne tematske preokupacije slijedeći narativni tijek romana. Polazeći od istraživanja germanista Michaela Maara o utjecaju Hansa Christiana Andersena na Thomasa Manna, objavljenih u knjizi Geister und Kunst. Neuigkeiten aus dem Zauberberg, koja je u drugoj polovici 1990-ih na njemačkom govornom području pobudila veliko zanimanje, Vera Sturm i Hermann Beil u dramsku inačicu unose i moguće poveznice između Čarobnoga brijega i Andersenove bajke Snježna kraljica. Djelovanje glavnog lika Hansa Castorpa, karakterno dodatno podcrtana odsutnošću, pasivnošću i hladnoćom, razmatra se u odnosu na Settembrinija i Dr. Behrensa kao antipoda, a ne na ravni Naphta – Castorp – Settembrini, kao što se uobičajeno pretpostavlja. Na početku banalno pitanje, ostati u sanatoriju ili otići, ostati jer je „ovdje kod nas lijepo” ili služiti „napretku čovječanstva”, s vremenom postaje egzistencijalnim utegom – kako živjeti, treba li se prikloniti mračnoj, zavodljivoj, morbidnoj strani ili se aktivno tomu oduprijeti. Castorp (kao i Andersenov Kai) prestaje biti društvenim bićem, nesposoban živjeti stvarni život povlači se u izolaciju, u sanatorij kao sigurno utočište na kojem nesmetano može živjeti u vlastitoj samoobmani, živjeti vlastitu iluziju. Unutarnja Castorpova paraliziranost prikazana je u zaljubljenosti u Klavdiju Chauchat, koju je sposoban voljeti samo iz daljine, ali ta ljubav ne prelazi prag realizacije. Vrijeme u sanatoriju isprva osjetno u sporu protjecanju svakodnevna rutinirana događajnost pretvara u bezvremenu letargiju. Koliko Castorpu prijeti opasnost od vanjskog svijeta, toliko mu prijeti opasnost i od unutarnjeg svijeta nedogađajnosti, bezvremenosti; oba prijete smrću, samo drukčijeg predznaka.

Ova koncepcija ne ide u smjeru realizma i realističnih scena, sve što se zbiva nastoji se potaknuti kazališnim jezikom, sve proizlazi iz moći imaginacije. Već i sam naslov sugerira da je riječ o izmještenosti iz realiteta. I mi danas iščupani smo iz realnosti, zaslijepljeni gomilom stvari koje moramo vidjeti, imati, doživjeti, a najmanje doživljavamo osobu nama nasuprot. Izolacija, pasivnost, svejednost i manipulativno utjecanje na Castorpa potencijalno postavljaju dijagnozu današnjice, no predstava ne daje rješenja, ona ispituje stanje duha. U kazalištu je najvažnije misliti, to je politika kazališta.

Premijera: 30. prosinca 2015.