Jelka kod Ivanovih

Redatelj: Nebojša Borojević

Tekst: Aleksandar Vvedenski

U čemu je smisao ove repertoarne figure, zašto Vvedenski, Oberiuti, zašto DASKA u ZKM-u?
Oberiuti bili su jedna od posljednjih avangardno-umjetničkih udruga prije no što se nad njima sklopilo (i njih je poklopilo) nebo staljinskog ledenog doba.
Ujedno, zadnji proplamsaji obećanja Oktobra - a ti se tiču slobode - prije no što su i oni ugasli potpunim poništenjem dimenzije nade u gotovo svim ljudskim stvarima, pa tako i u umjetnosti. Tekst, međutim, slavi slobodu mašte i sna - i jedno je i drugo, budući opasno (svakom) totalitarizmu, uskoro stavljeno pod nemilosrdan i nepropustan nadzor. U tom smislu, Vvedenski je glasnik istodobno i jednoga početka, i jednoga tužnog kraja.
Sisačka DASKA također je jedna umjetnička udruga koja već oduvijek - a ona ima povijest! - radi na stvari nade i sna. Nimalo me ne čudi što su daleke srodnike ovi ljudi tražili i našli u Oberiutima, u Harmsu, Vvedenskome i drugovima.
ZKM je doduše repertoarno kazalište, ali takvo koje se nastoji otvoriti slobodnim energijama, a naročito energiji nade i sna.
Naša je želja bila: osigurati DASKI profesionalne uvjete, a sačuvati njezine obnoviteljske energije i zaigranost. Same po sebi, one u našem teatru nisu strankinje. Savez se čini prirodnim - dodati još valja nadareni glazbeni ludizam Tamare Obrovac, pa s radosnim iščekivanjem vidjeti što će iz svega toga biti.

Slobodan Šnajder

Više o predstavi

Jelka kod Ivanovih ili U traganju za Zvijezdom besmislice

…Došavši k nama, zaboravite na sve ono što ste se naviknuli gledati u drugim kazalištima. Mnogo će vam se toga učiniti besmislenim…

Iz Manifesta OBERIU, 1928.

Prošlo je sedamnaest godina kako se u nas pojavila knjiga Sovjetska kazališna avangarda (CEKADE, Zagreb, 1985.) u kojoj su bili predstavljeni i dramski tekstovi Daniila Harmsa i Aleksandra Vvedenskog.
Bio je to prvi hrvatski susret s dramskom proizvodnjom članova posljednje sovjetske avangardističke grupe poznate kao OBERIU, što bijaše kratica za Objedinjenje realjnovo iskustva (Udruga realne umjetnosti). Oberiuti su počeli djelovati krajem 1927. i početkom 1928., a manifest (bilo je to tada uobičajeno) objavili su iste godine u Afiši doma pečati.
U nizu nastojanja da promijene postojeće konvencije književnosti, Oberiuti su veliku pažnju posvetili kazalištu kojemu u manifestu posvećuju osobitu pažnju.
Na sovjetsku postfuturističku književnu scenu stupili su vrlo samouvjereno i ukoliko bismo pokušali njihovu poetiku i djelovanje odrediti služeći se analogijama, moglo bi se reći da su po mnogo čemu nalikovali tada u svijetu aktualnim dadaistima, nadrealistima, a ponajviše, budućem tada još nepostojećem, teatru apsurda.
U manifestu su se pitali: “Tko smo mi? I zašto smo mi? Mi, Oberiuti – mi pošteni poslenici svoje umjetnosti. Mi – pjesnici novog svjetonazora, nove umjetnosti. Mi smo stvaraoci ne samo novog pjesničkog jezika, nego i graditelji novog osjećaja života i njihovih predmeta…
… i svijet, onečišćen jezicima brojnih glupana, utonuo u glib ‘proživljavanja’ i ’emocija’ – danas se rađa u svoj čistoći svojih konkretnih snažnih oblika… Kao stvarni i konkretni ljudi do srži kostiju, mi smo prvi neprijatelji onih koji uškopljuju riječ i pretvaraju je u bespomoćan i besmislen izrod… U svom stvaralaštvu mi proširujemo i produbljujemo smisao predmeta i riječi, a ne uništavamo ga. Konkretan predmet očišćen od književne i svakodnevne ljušture postaje dostojan književnosti.”
Što je to značilo u dramskoj praksi pokazuje komad Jelka kod Ivanovih u kojem se otkriva spomenuta potrošenost jezika i ludičko načelo njegove obnove.
I fabula je parodističko izvrtanje građanske obiteljske melodrame. Zbio se strašan zločin: dadilja je sjekirom (onom koju je u rusku književnost unio Dostojevski) tridesetdvogodišnjoj djevojčici Sonji Ostrovoj odsjekla glavu.
Božićne pripreme su osujećene, a Petja Perov (jednogodišnji dječak) na starmali način zaključuje: “Samo ću ja sjediti u krilu svih gostiju po redu i izgledati važno i glupo kao da ništa ne razumijem. Ja i nevidljivi Bog.”
Znalci upozoravaju da je Aleksandar Vvedenski bio osobito zaokupljen problemima i strukturom besmislice. U duhu poetskog ginjola sve završava hekatombom aktera koji jedan za drugim umiru bez pravih razloga, ali zato temeljito.
U tom “raspletu” naziremo i sudbinu većine Oberiuta, od kojih su gotovo svi bili zatvarani i godinama zatočeni po sovjetskim logorima, a iz njih nikada nisu izašli: Nikolaj Makarović Olejnikov (1898. – 1942.), Daniil Harms (1905. – 1942.) i Aleksandar Ivanovič Vvedenski (Peterburg, 23. 11. 1904. – 20. 12. 1941. – negdje na putu u koncentracijski logor).
Svi spomenuti bili su uhićeni od NKVD-a prvi put 1931. godine kao antisovjetski i fašistički elementi. Vrlo je karakteristično da su svi odreda bili članovi uredništava časopisa za djecu Jež i Čižak (Štiglec).
Očito je, dakle, da su oberjuti ozbiljno shvatili da sovjetski režim trebaju rušiti od “malih nogu”, ali pritom nisu izmakli budnom oku NKVD-a.
Vicevi, paradoksi i dječje brojalice oduvijek su bile opasne, jer su kroz riječi izgovarale istine o kojima se moralo šutjeti. Spomenimo da hrvatska praizvedba Jelka kod Ivanovih, najpoznatijeg dramskog teksta Aleksandra Vvedenskog, pada točno na dan kada je autor umro negdje na etapi u neki od sovjetskih logora.
Oberjuti i njihova, mahom neobjavljivana djela otkriveni su početkom sedamdesetih i predstavljali su pravo otkriće, prvo na Zapadu, a potom i u njihovoj domovini.
Upravo sam pročitao dvotomnu knjigu Skup prijatelja koje je iznevjerila sudbina I. – II. (Moskva, 1995.) u kojoj su zastupljeni, osim Harmsa i Vvedenskog (samo komentari, jer su nasljednici tražili preveliki honorar), još i Leonid Lipavski, Jakov Druskin i Nikolaj Olejnikov. Izdanje je značajno po brojnim tumačenjima, a kao svojevrsni kuriozitet valja spomenuti da su priloženi zapisnici policijskih isljeđivanja NKVD-ea tijekom njihova prvog uhićenja.
Tada biva konačno jasno zašto su Vvedenskog zanimale besmislice, a Harmsa slučaji…

Branimir Donat

Premijera: 20. prosinca 2002.

 

Katarina Bistrović Darvaš:

Maro Martinović:

Urša Raukar:

Doris Šarić Kukuljica:

Damir Borojević
Nebojša Borojević
Ksenija Marinković
Vili Matula
Tamara Obrovac
Mirjana Rogina