Kraljevo

Redatelj: Paolo Magelli

Tekst: Miroslav Krleža

Kraljevo je napisano 1915. godine. Krleža u Kraljevu radikalno prekida s literarnim kazalištem, stvarajući osobnu viziju totalnog kazališta u kojemu se pokret, zvuk, boja i riječ međusobno isprepleću i slijevaju u jedinstvenu i snažnu životnu sliku.
Zbivanja na „Kraljevskom sajmu jedne kolovoške noći u predratnom Zagrebu“ kazališna su metafora bolesnog, poremećenog društva, koje nezaustavljivo srlja u Veliku noć svjetskog rata i revolucije što će ga zbrisati sa svjetske pozornice. Iz gomile koja sudjeluje u velikoj svetkovini, Krleža izdvaja četiri lika: Janeza, Anku, Herkulesa i Štijefa. Oni su akteri larmoajantne ljubavne drame, uklopljene u ekspresionistički oblikovan "misterij zagrebačkog sajmišta".

Više o predstavi

I zašto?
I zašto danas?

Krleža je, mogli bismo reći, Kraljevom i ostalim Legendama osmislio prototip ekspresionističke, otvorene dramaturgije jer se dogodio prije no što je ekspresionizam ovladao europskim kazališnim daskama.

Kraljevom je Krleža praktički formulirao ono što će punih dvadesetak godina kasnije Artaud postaviti kao teorijsku formulaciju zahtjeva za čistim kazališnim jezikom. Taj i takav redoslijed, ta nedvojbena umjetnička snaga tog novog pisma Krleži je stvorila i osigurala mjesto među utemeljiteljima europske avangarde.

Theatrum mundi možemo nazvati metaforom ovog teksta u kojem didaskalije prestaju biti deskriptivnim “nužnim zlom” dramskog djela ili pak denotativnom ispomoći i postaju sugestivne i konotativne provocirajući tako i način čitanja komada i uprizorenje. Ono postaje izazov iz aspekta suvremenog svijeta podjednako i glumcu i redatelju i dramaturgu, scenografu, kostimografu, autoru glazbe. Postaje izazovom da pokušaju i da se okušaju teatrom u tom mentalnom prostoru koji ruši i dekomponira granice realnog i irealnog svijeta. Isto tako činjenica da se predstavom postavlja jednostavno egzistencijalno pitanje: “Što je život? Što je smrt”, i na taj način obračunava s problemima svog doba, to čuveno “biti ili ne biti” čini temu uvijek onom koja ide s vremenom – suvremenom. Krležino cinično poigravanje sa smrću, elementi fantastičnog i fantazmagoričnog, osebujni crni humor koji postavlja pojedinca, malog čovjeka u odnos prema globalnom, zabranjuju kazališni naturalizam i potiču na teatarsko-scensko istraživanje i tražene forme koja može, diktirana ovakvom dramaturgijom, najjasnije postaviti pitanja.

Pored toga, Kraljevo je i samo nastalo kao umjetnički krik protiv besmisla i gluposti svijeta i vremena usred sveopćeg ratnog ludila 1915. godine. Nastalo je u prijelomno vrijeme kojem je imanentno ignoriranje “pameti ljudske” i samim tim referira i na ovo vrijeme smjene tisućljeća, te neprijeporne smjene civilizacijskih epoha u kojoj smo zatečeni kao svjedoci. Sve su to motivi i motivacije za prepoznavanje suvremenog senzibiliteta Kraljeva i upravo ovakve predstave koja pokazuje da ono fantastično korespondira s najzanimljivijim kretanjima modernog teatra.

Željka Udovičić

Premijere:
13. travnja 2000. – VII Festival Iberoamericano de Teatro de Bogota, Bogota, Columbia
7. svibnja 2000. – Zagrebačko kazalište mladih, Zagreb, Hrvatska

Katarina Bistrović Darvaš: Hajnal

Edvin Liverić: Svodnik, Makedonac, Židov, Turčin

Maro Martinović: Malograđanin

Pjer Meničanin: Janez

Suzana Nikolić stalna suradnica: Stella

Filip Nola: Štijef

Nađa Perišić Radović: Lola

Urša Raukar: Madame

Damir Šaban: Dacar

Doris Šarić Kukuljica: Planetarica

Kristijan Ugrina: Herkules

Davor Borčić: Gazda Japica
Rajko Bundalo: Slijepac
Zdenka Marunčić: Gazdarica
Branko Supek: Kumek Šestinčanin
Ksenija Marinković: Mafgit
Nina Violić: Anka
Andreja Široki: Neka žena