Kristofor Kolumbo

Trajanje: 1 sat i 15 min
Redatelj: Rene Medvešek

Miroslav Krleža

Kolumbo je pijan od zvijezda, njegov pogled nije usmjeren prema Kopnu, nego u Nepovrat i jedino u što može biti siguran neizvjesnost je plovidbe.

Više o predstavi

Otkriće Novoga svijeta jedan je od mnogobrojnih ispita zrelosti na kojima je ova naša posljednja, dvije tisuće i četrnaest godina stara civilizacija toliko puta pokleknula. Spotaknula se. A kamen spoticanja uvijek isti. Ustvari, oblutak. Ustvari, kuglica. Jedna točkica u svemiru. Maleni krug koji sve mijenja u svoju korist. Jedno jedino o. Ono O koje otvara pitanje je li usputno preimenovanje Kristofora u Koristofora neizbježna prateća pojava svakog putovanja u Novo? Pitanje za svakog od nas. Vjerujemo li, nakon svega što smo doživjeli u tih dvadeset stoljeća, da je takav pothvat moguć bez tog malog, ali presudnog izobličenja? Pitanje teško. Okruglo. Jer već sam odgovor na njega otvara nam ili zatvara uska vrata u Novo, u svijet do kojega se bez vjetra vjere ne može stići ni najmoćnijim krstaricama i ledolomcima Stare zemlje. Kolumbo mladoga Krleže od onih je koji znaju odgovor. I ne boje se njegovih posljedica. Jedna od prepreka koje ga još čekaju na njegovu putu zasigurno je pitanje kako oprostiti onima koji ga nisu mogli razumjeti. 

Rene Medvešek

17. veljače 1917. godine, u jednom požeškom bircuzu Miroslav Krleža u svoje dnevničke zapise bilježi sljedeće misli:
„Što je progres, postoji li uopće? (…) Ova tajanstvena fraza pojavila se takoreći tek prije nekoliko dana, i ljudi koji vjeruju u tu sliku, zovu se naprednjaci. Kao da postoji neki točak izvjesne nebeske kočije, koja se kotrlja historijskim drumovima i napreduje. Kamo?”
Možda upravo na tragu tih misli, iste, još ratne godine mladi Krleža počinje pisati Kristofora Kolumba, dramu o posljednjoj olujnoj noći prije otkrića Novog Kopna prema kojem plovi admiralska lađa Santa Marija. Ta tzv. tragedija genija u kojoj je vizionarstvo pojedinca suprotstavljeno koristoljublju, okrutnosti, ludilu i smrtnom strahu mase, u kojoj je furiozan, ekstatičan ritam kolektiva kontrapunktiran zanesenom, utišanom pojavom Admirala pokušava odgovoriti upravo na pitanje: Kamo?, koje je danas jednako aktualno kao i, sada već davne, 1917.

U posljednjih sto godina granice unutar kojih živimo nekoliko su se puta mijenjale, Zemlja je strpljivo trpjela sve naše revolucije kao da nam zaista vjeruje dok tvrdimo da znamo odgovor na pitanje Kamo?. Danas, kada živimo deklarativnu ujedinjenost Europe, ali istodobno svjedočimo rasape koji tu istu ujedinjenost svakodnevno urušavaju, odgovor na pitanje Kamo? kao da je nemoguć. I iako nam se čini da koračamo naprijed, neprestano se zatječemo u Starom. Politička retorika oduzela je istinsku snagu napretku i promjeni. Kao da smo te riječi previše puta lijepili na naše barjake, a da nikada nismo znali što one uistinu znače. Je li želja za napretkom tek deklarativna fraza koju smo već odavno usvojili kao vlastitu? Jesmo li zaista spremni za Novo koje uvijek podrazumijeva promjenu? Gubi li pobuna svoju vrijednost ako ne teži promjenama duha? Možemo li danas, u trenutku različitih rasapa, još vjerovati u Utopiju, u onu Utopiju koja ne trpi institucionalizaciju? Ili nam je pak ta ista vjera jedina moguća opcija?

U riječima Krležina Kolumba možda je moguće potražiti odgovore na ta pitanja. Revolucija na koju on poziva revolucija je duha koja nas možda može uputiti kamo. Kolumbo je pijan od zvijezda, njegov pogled nije usmjeren prema Kopnu, nego u Nepovrat i jedino u što može biti siguran neizvjesnost je plovidbe. Novo koje priželjkuje nalazi se u nekim drugim sferama, gdje demagoške fraze i političke racionalizacije nemaju nikakvu snagu. U takvoj potrazi Novo nije plijen, u njoj se ne misli u kružnicama u kojima se sve vraća, nego u tangentama, u njoj se na putovanje otiskujemo sami. Tu se radi o tome da se ustrajano i postojano plovi i leti sveudilj dalje i više! Tu se ne smije zaustaviti ni na trenutak!

Jelena Kovačić

Premijera: 22. studenog 2014.

 

Krešimir Mikić: Kristofor Kolumbo

Sreten Mokrović: Admiralska falanga

Zoran Čubrilo: Admiralska falanga

Maro Martinović: Admiralska falanga

Pjer Meničanin: Mornari

Damir Šaban: Mornari

Filip Nola: Mornari

Kristijan Ugrina: Mornari

Danijel Ljuboja: Robovi

Frano Mašković: Robovi

Jasmin Telalović: Robovi

Petar Leventić: Robovi