Magic & Loss

Redatelj: Eduard Miler

Tekst: Ferdinand Bruckner

Više o predstavi

Bolest mladeži djelo austrijskog dramatičara Ferdinanda Brucknera nastalo dvadesetih godina, danas doživljava veliki povratak na europske pozornice. Gotovo sedamdeset godina po nastanku jednako je svježe i provokativno. Govori o poratnoj generaciji, mladim studentima medicine izoliranima od užasa vanjskoga svijeta. Njihov unutarnji užas je još dublji i beznadniji, ovo je gotovo filmska priča o ljubavima, prevarama, egoizmu, nježnosti i – smrti.
Na glazbu Lou Reeda u profinjenoj, estetiziranoj atmosferi uprizoruje je poznati njemačko-slovenski redatelj Eduard Miler kojemu je ovo prva zagrebačka režija, a ujedno i premijera u novom hrvatskom prijevodu pod naslovom Magic & Loss.

 

APATIJA NEW-LOOK
Europski nihilizam, kakav je analizirao Nietzsche kao morbidno podcjenjivanje svih viših vrijednosti i kao pustinju smisla, više ne odgovara masovnom demobiliziranju
koje nije popraćeno ni beznađem ni osjećanjem besmisla. Sva od ravnodušnosti, moderna pustinja podjednako je daleko od pasivnog nihilizma i njegovog sumornog uživanja u sveopćoj ništavnosti, kao i od aktivnog nihilizma i njegove autodestruktivnosti. Bog je mrtav, veliki ciljevi iščezavaju, ali za to nitko ne mari, eto radosne vijesti, eto granice Nietzscheove dijagnoze europskog pomračenja. Praznina smisla, krah ideala nisu doveli, kao što se moglo očekivati, do veće tjeskobe, više besmisla, pesimizma. Tu religioznu i još uvijek tragičnu viziju opovrgava plima masovne apatije koja se ne može objasniti kategorijama uspona i dekadencije, afirmacije i negacije, zdravlja i bolesti. Čak je i nepotpuni nihilizam sa svojim surogatima svjetovnih ideala odslužio svoje, a naša vučja glad za senzacijama, seksom, užitkom ne skriva ništa, ne kompenzira ništa, naročito ne provaliju otvorenu smrću Boga. Ravnodušnost, ne metafizički očaj. Asketski ideal više nije dominantna figura modernog kapitalizma, potrošnja, dokolica, permisivnost više nemaju nikakve veze s velikim operacijama svećeničkog liječenja: hipnotiziranjem, komprimiranjem života, suzbijanjem osjećajnosti pomoću mahinalnih radnji i strogih podvrgavanja, snaženjem emocija šibanih pojmovima grijeha i krivice. Što ostaje od svega toga u trenutku kad kapitalizam funkcionira na bazi libida, kreativnosti, personalizacije? Postmoderna raspuštenost ukida nihilističku bezvoljnost, izoliranost ili prelaženje granica, opuštanje ukida asketsku fiksaciju. Treba odvojiti želju od kolektivnih mehanizama, omogućiti kolanje energije, stišati oduševljenja i negodovanja vezana za oblast društvenog – cijeli sustav poziva na popuštanje napetosti, prestanak emocionalnog angažiranja.

Gilles Lipovetsky, Doba praznine

 

(…)
Poslije dugog niza godina Ferdinand Bruckner doživljava veliki povratak na pozornice diljem Srednje Europe. Kod nas je Bolest mladeži igrana neposredno poslije praizvedbe i onda je zaboravljena. Koji su razlozi ponovne popularnosti?
„Heiner Müller cinički je rekao da je poraće najbolje vrijeme za dobru umjetnost. Svaki je čovjek doveden do nulte točke, do stanja autoanaliza, kad razmišlja o smislu života, ništavilu i smrti.
Brucknerova Bolest mladeži govori o studentima medicine nakon rata, o njihovoj izgubljenosti. Ovdašnja situacija je specifična, ljudi bježe od suočavanja sa smrću, jer je ima previše i onda na to mjesto uskače trivijalnost, kičasti patriotizam. Problemi se ne mogu riješiti zaboravljanjem, nego direktnom konfrontacijom. U Njemačkoj je ovaj komad aktualan jer postavlja pitanje nemoći, nemogućnosti intelektualnog djelovanja mladog europskog intelektualca no-future generacije. Postmoderna je sve relativizirala, hroma Europa je nemoćna, javila se čežnja za smrću, neko novo dekadentno stanje. Paradoksalno je, jer to je neka obijest u odnosu na konclogore, snimke rata iz Bosne u kojima ljudi stradavaju na najstrašnije načine. Čini se perverznim u takvom okolišu misliti na samoubojstvo, kao što to rade junaci našeg komada. Držim da se pitanje o smislu života baš sada treba postavljati i da nije dekadentno. Problematičnije je igrati krvave Shakespeareove tragedije, koje su u odnosu na današnje zločine preslabe. Kazalište je umjetnost koja ima najveću povlasticu jer se može baviti projekcijama utopija.”
(….)

Iz intervjua s Eduardom Milerom, Slobodna Dalmacija, 28.9. 1992.

Premijera 28. rujna 1992.

Doris Šarić Kukuljica: Marie

Rene Medvešek stalni suradnik: Alt

Alma Prica: Desiree
Ljiljana Štokalo: Irene
Ksenija Marinković: Lucy
Vili Matula: Freder
Dejan Aćimović: Petreli