Naranča u oblacima

Redatelj: Borna Baletić

Tekst: Ivana Sajko

U nekom međuprostoru, ispunjenom dimom, iskrivljenim odrazima zrcala i cerekom ludog DJ-a koji umišlja da je Bog, susreću se dvoje mrtvih ljubavnika: Shilla i Oscar. Ta bi priča mogla biti romantična da nije posmrtna, da uz polužive ljubavnike ne lepeću krila nervoznih anđela, pucnji iz njihovih pištolja, da uokolo ne lutaju fantomi, da ih ne pritišće histerična glad (za narančama?) i da nisu uvučeni u okrutan sukob Neba i Zemlje radi kojeg je i izmišljeno to dimljivo čistilište kako bi se napokon podijelile uloge moći i razriješilo pitanje: Tko je živ, a tko je kriv?

Više o predstavi

U nekom neodređenom mjestu pred zoru. Mogao bi biti disco klub pred umornim fajruntom, mogla bi biti čekaonica nekog popljuvanog kolodvora, moglo bi biti i čistilište kada bi u to vjerovali. No sada je samo polumrak. No ipak, u kutu gori narančasta svjetiljka. Žmirka. Treperi. Kao stablo naranče. Visoko iznad, krče zvučnici. A još više, neki otvor, neko masno staklo, neki šalter, neki bog zna što kada bi u njega vjerovali. Ali neka bude DJ, koji upravo stavlja novu ploču. Loše zvuči. Preskače. Šumi. Tamo dolje, dvojica, i nitko se ne miče. Čak i kada se digne svjetlo. Prvi se oslonio na automatsku pušku i čita novine, drugi se oslonio na prvog i pjevuši. I on loše zvuči.
Ivana Sajko

I am a DJ, I am what I play…
Nikada nisam imao svog anđela, a ako sam ga i imao, nisam ga mogao prepoznati. Ja sam ona glazba koju puštam i nisam ništa baš ništa više.
Anđeli me ne vole i nikada me nisu voljeli. Ako kažu suprotno, onda im ne vjerujem. lli od te ljubavi nemam ništa ili je oni nisu znali iskazati.
I am a DJ, I am what I play…
Dolaze me pitati u kabinu da im pustim onu njihovu stvar. Mašu mi s plesnog podija, šalju mi neke znakove. Svi hoće onu njihovu stvar. Ja se pravim da ne razumijem. Ja sam tu da njih zabavim i zadovoljim. Sve koji su tu, sve koji su ispred mene.
I ne smijem pustiti onu “njihovu” stvar. Počeli bi me mrziti. A i ovako me baš ne vole i imaju primjedbe.
Pustite me da vas iznenadim s onom vašom vlastitom stvari. Ona mora postati moja. Ništa ne pomaže.
I am a DJ, I am what I play …
Grad je tih. On je u odlasku. Stavit ću slušalice. Naočale za sunce. (Ionako ne gledam). Pripazit ću da na CD-u nema otisaka prstiju.
Pjesme nemaju imena. Samo svoj život. Puštat ću stvari. Kompozicije. (Netko ih je u svojoj samoći napravio; sjetim se ponekad.) Nove i uvijek nove … (Nemojte se sjetiti onih starih, jer njih neću puštati: one su naime postale vaše). Drugačije i uvijek drugačije i neću biti zadovoljan.
Bit ću tu kad svi odete i dalje ću puštati, dok nikog nema. Vjerovat ću i neću u glazbu koju puštam. Ali to je jedino mjesto na kojem postojim, jer ja sam samo ta glazba koju puštam.
I am a DJ, I am what I play … (tekst dalje nerazumljiv)
DJ BB

Jednolično osvijetljena polja umanjuju teatralnost i konvencionalnu dramatičnost scene (uobičajeni kontrasti svjetlo-sjena). Prostor igre je smanjenog kontrasta (na neki način sumorniji) što ga približava opisan prostor u tekstu. Osvjetljavanje poda umjesto zidova stvara osjećaj bezgraničnosti.
Točkasta svjetla na zidu na neki način rastvaraju zid, povećavaju prostor na nekoj daljoj razini prizivaju kozmičko.
Goran Petercol

Praizvedba: 5. svibnja 2001.

Doris Šarić Kukuljica: Majka

Zoran Čubrilo: Prvi anđeo

Edvin Liverić: Drugi anđeo

Krešimir Mikić: Oscar

Marija Kohn: Shilla
Borna Baletić: DJ