Naš grad

Redatelj: Rene Medvešek

Tekst: Thornton Wilder

... Naš grad se ne nudi kao slika života u selu New Hampshirea, ili kao razmatranje o stanju života nakon smrti (taj sam element samo preuzeo iz Danteova Čistilišta).
Drama je pokušaj pronalaženja neprocjenjive vrijednosti u najmanjim događajima naše svakodnevice...

Thornton Wilder

Više o predstavi

O nastanku i nestanku

Kroz svaj komad Naš grad Thorton Wilder učestalo i dosljedno govori o smrti, ukazuje na prolaznost kao bitnu odliku pojavnoga svijeta, stalno nas podsjeća na to da umiremo, da sve oko nas, i s nama, nestaje. Postoji doduše i, kako on to kaže, “nešto vječno”, no on to vječno ne imenuje, tek nam negativnom definicijom ukazuje na to da, po njemu, to sigurno nisu kuće, ni ulice, ni zemlja, ni zvijezde, u izvornom tekstu čak niti imena. To nešto “svaki čovjek poznaje i zna da ono ima neke veze s ljudskim bićima” …. , ali opet nam ukazuje i na to da “mi znamo” ( ! ) da to nisu naši odnosi, naša sjećanja i naši identiteti ….

Thorton Wilder nam prikazuje svijet s motrišta smrti, ne bi li nam omogućio da u svjetlu spoznaje o njegovoj prolaznosti potražimo i pronađemo razlog da mu se za života divimo i u njemu istinski uživamo. Jednog dana nas više neće biti…, ali “na trenutak smo zajedno, na trenutak smo sretni…”- tako, u izvornom tekstu, Emily govori svojoj majci kad se vrati među žive.
Drugim riječima – mama, stanimo malo …. jer sve će ovo nestati.

Wilderov komad, tako često osporavan od strane kritičara prvenstveno zbog prosječnosti i “običnosti” likova koji se u njemu pojavljuju, u stvari na, svom vremenu i društvu primjeren način progovara o onom velikom kazališnom, i ne samo kazališnom, pitanju koje se tiče svakog ljudskog života, pa i onog čija se “sudbina” na prvi pogled doima bezličnom i ne osobito zanimljivom ili značajnom – progovara o pitanju biti ili ne biti. Odnosno, bolje rečeno, o pitanju u kojoj mjeri mi doista jesmo sudionici ovoga ovdje i sada, istinski svjesni svih prostornih, vremenskih i inih nesagledivih okvira svakog trenutka našeg postojanja.

Našeg postojanja.
lli, po Wilderu, našeg nestajanja.
Zanimljivo je što naš lijepi jezik o tome sam govori.

Postojati.
Postati.
Stati.
Stajati.
Stati i postati.
Nestajati.
Nestati.
Ne stati.
Ne stajati.
Ne stati i nestati.

Tjekom rada na predstavi došlo je do nekih izmjena, ne samo u tekstu, nego i u “tonalitetu” komada.

U izvornom tekstu Našeg grada Emily, koju je smrt zaustavila, plače zbog spoznaje da sve nestaje. Moli žive da na trenutak stanu i osvijeste ovo čudo života oko sebe.
Da ga istinski PROŽIVE prije nego sve oko njih i s njima nestane. U našoj predstavi Emily, koju je smrt zaustavila, ne plače. Jer je spoznala što sve postoji.
Moli da živi trajno stanu i osvijeste to čudo života oko sebe. Da istinski ŽIVE sve ovo što oko njih, pa i po njima, neprekidno nastaje. I da budu zahvalni na tome.

Razlika je i mala i velika. Svijet neprekidno nestaje. Ili pak nastaje. Ovisi o tome kako na to gledate. Svakako to se događa stalno, iz trenutka u trenutak. Iz trenutka u
trenutak, nastaje ili nestaje vrijeme. Iz trenutka u trenutak ono brzo prolazi, a možda i polako dolazi. Odluka je na
nama. U našem “gradu” odlučio sam se za ovo drugo. Za nastanak. Za nastavak. Pa što Bog da. Nadam se da mi gospodin Wilder ne zamjera te male izmjene.

A kad smo već kod Boga, zanimljivo je da, osim nabrajanja crkava i statističkih podataka (95% kršćani), gospodin Wilder gotovu u potpunosti preskače svaki govor o vjeri “svojih građana” – o vjeri, koja, bez obzira na konfesionalni oblik, zapravo ima vrlo jasan stav o pitanju umiranja, koja nestajanju i smrti suprotstavlja vjeru u uskrsnuće i život vječni. Možda mu se takav stav čini banalnim i naivnim, ali nevjerojatno je da on, kraj svog dara zapažanja, u ovom komadu koji toliko spominje smrt, bar u ime objektivne slike namijenjene “ljudima za 1000 godina” niti jednom ne spominje što ljudi u gradu o tome misle. Ili VJERUJU. Ili, barem, što su pozvani vjerovati. Ali zato sugerira da svi ZNAMO da ni imena, ni sjećanje, niti identitet ne opstaju s onu stranu života, nego … – tu on na svoj način ostaje tajanstven, od njega samo doznajemo da iza svega toga ima NEŠTO .. !?

Ako ima, jesmo li se mi dovoljno pozabavili pitanjem što je to … ili možda ipak tko?

Rene Medvešek

Premijera: 28. studenog 2003.

 

Krešimir Mikić: stage manager (Redatelj)

Urša Raukar: gđa. Webb

Filip Nola: gosp. Webb

Zoran Čubrilo: dr. Gibbs

Jasmin Telalović: Howie Newsome

Doris Šarić Kukuljica: gđa. Soames

Maro Martinović: pozornik Warren

Danijel Ljuboja: Sam Craig

Pjer Meničanin: profesor Willard

Kristina Krepela: Emily Webb
Marko Makovičić: George Gibbs
Ksenija Ugrina: gđa. Gibbs
Angel Palašev: Simon Stimson
Rajko Bundalo: Joe Stoddard
Tadej Mijić: Wally Webb
Ana Škrlec: Rebecca Gibbs
Hrvoje i DomagojPejković: Joe i Si CrowelI
Kristina Bjelopavlović: klavirska pratnja