(Pret)posljednja panda ili statika

Trajanje: 1 sat i 10 minuta.
Redatelj: Saša Božić

Tekst: Dino Pešut

Novim dramskim tekstom Dine Pešuta: Pretposljednja panda ili statika, hrvatsko je kazalište obogaćeno dramom koja ne bježi od recentnih silnica hrvatske svakodnevice no te silnice bivaju uklopljene u neobičnu strukturu i provučene kroz filter jakih i autentičnih pripovjednih glasova.

Više o predstavi

Novim dramskim tekstom Dine Pešuta: Pretposljednja panda ili statika, hrvatsko je kazalište obogaćeno dramom koja ne bježi od recentnih silnica hrvatske svakodnevice ( rat, poraće, tranzicija, propast građanske svijesti, porast ksenofobije i dr. ) no te silnice bivaju uklopljene u neobičnu strukturu i provučene kroz filter jakih i autentičnih pripovjednih glasova, što sve skupa rezultira polifonom, modernističkom cjelinom na kakvu recentno dramsko pismo na žalost, nije naviklo.

Autor će o vlastitom dramskom opusu, reći: “Svi moji tekstovi bave se mladim ljudima koji preispitujući socijalne probleme pokušavaju pronaći vlastiti položaj u sustavu koji nas okružuje.” Pešut s pozicije mladića rođenog 1990. problematizira život generacije rođene od devedesetih, stasale u teškim i kaotičnim godinama, one generacije koja ne može naći mjesto u društvu bez ideala. Na specifičan način u Statici kroz lomljenje različitih fokalizatora iste radnje, pratimo rođenje, sazrijevanje i otrežnjenje jedne države.

No, to je tek okvir koji služi za eksperimentiranje idejom kontrapunkta: polifonije glasova u kojem se prepoznaju četiri glavna dramska glasa koji svoje pripovijedanje/obraćanje čitateljima i potencijalnoj publici baziraju na dugačkim unutarnjim monolozima isprekidanim krokijima dramskih situacija.

“Riječ je o drami pisanoj rafalnim stilom brzih i kratkih rečenica koji iznose sliku odrastanja četvero mladih ljudi iz ratnog i poratnog Siska. Dva muška i dva ženska lika kreću sa istih startnih pozicija, iz podrumskih skloništa bombardiranog grada a život ih zatim oblikuje u potpuno različite ljude isprva malim pomacima koji vremenom postanu tektonski. Drama izrazito precizno i duboko zasjeca neuralgično tkivo poslijeratnog tranzicijskog društva te gotovo bez greške detektira povijest bolesti naših prostora”, stoji u obrazloženju stručnog povjerenstva Nagrade Marin Držić.

Dramski tekst „Pretprosljednja panda ili statika“ nagrađen je prvom nagradom Marin Držić za 2013. godinu.

Polifonija glasova, unutarnji monolozi, vruće teme domaće zbilje i promišljen autorski koncept odlike su Pešutovog komada. Na početku drame upoznajemo četiri lica čiji su glasovi pomiješani u djetinjstvu te funkcioniraju poput jedne nepodijeljene svijesti, koji se nasilno razdvajaju ulaskom u kulturu, odnosno početkom obrazovanja. Njihovo nerazdvojno djetinjstvo povezano je mitskom pričom koja se zove: rođenje države iz užasa rata. Zanimljivost je da ti glasovi ne stare, nego odrasta država, iz nerazumnog djeteta u deziluzioniranu, obeshrabrenu pomalo umornu dramsku personu. Režijski koncept pronalazi te formalne karakteristike teksta zanimljivima i poigrava se problematikom i idejom roda povezanom sa razvojem neoliberalnog kapitalizma na prijelazu stoljeća u Hrvatskoj. Svojevrsnu pasivnost i decentriziranost subjekata drame, suprotstavit ću opoziciji mlado- zrelo: svako lice u komadu imati će svoje izvedbeno naličje, kako odrasta država, tako se i mijenjaju glumci koji te događaje predstavljaju. Na koji način reagira gledateljeva empatija ako mu se u jednom trenutku umjesto privlačnog, sportskog, mladog tijela reprezentira umorno i trajanjem obilježeno tijelo?

Nadalje, u Statici likovi kao da komuniciraju kroz neizrecivo, zvukove i boje, gotovo pretapajući međusobno svijesti, što me podsjeća na Nietzscheovo privilegiranje dionizijskoga nagona kao rođenja tragedije.

U tom smislu uzimam motiv istraživanja glumčeve tjelesnosti: na planu istraživanja glumčeve spremnosti, tjelesne, psihofizičke spremnosti da zadovolji kako tekstualnu matricu, tako i redateljske zadatake, ali i potrebu suvremenog medijatiziranog gledatelja da uživa u prizorima krajnje tjelesne izloženosti. U konvencionalnom dramskom teatru u kojemu psihologija lica te radnja igraju dominantnu ulogu, neobična tijela često su prikazana kao karikature. Suprotno takvom tipu teatra u Statici predlažem kazalište u kojemu tjelesnost nije tek marginalna prisutnost. Druga i drugačija tijela, tijela deformirana vremenom, tretirana su ne kao znak psihološke patologije, već kao redateljsko sredstvo.

Pešut daje prednost iracionalnosti pred racionalnošću, pounutrenju pred civilizacijom, totalitetu pred individualnošću, kolektivitetu pred partikularnošću. Tragajući za mogućnošću intuitivne spoznaje i unutarnje, pomalo mistične povezanosti svijesti svojih likova, pokušat ćemo zadirati u dublju, nevidljivu, ali i intimniju, istinitiju stvarnost koja se skriva ispod površine političkih događaja. 

Saša Božić

Iz medija

Razgovor Rakan Rushaidat, fashion.hr

 

Premijera: 16. svibnja 2015.