Ružno pače

Redatelj: Robert Waltl

Tekst: Ivor Martinić prema bajci Hansa Christiana Andersena

U interpretacijama jedne od najcitiranijih bajki Hansa Christiana Andersena Ružno pače spominje se ponajčešće trauma odrastanja i potreba za ustrajnošću pri slijeđenju vlastitoga puta ma koliko neuhvatljiv on bio, spominje se nerazumijevanje sredine i nepovratni zazor prema Drugome ili drugačijem.

Više o predstavi

Postoje bajke s kojima smo odrastali i još uvijek odrastamo, koje nas određuju, bajke što podučavaju i gotovo ucrtavaju neumoljivom točnošću naše sudbinske vertikale. Bajke kao putokazi ili utočišta integrirane u svijet u kojem smo osuđeni na svakodnevne (ne)snalaske i čije pomične granice dovode u pitanje njegovu čvrstoću, neprestance nas vraćajući na početak. Bajke koje sažimaju arhaično vrijeme o kojem svjedoče i ono stvarno koje nam pripada te u toj dvoznačnosti nemoguće čine mogućim, izokrećući perspektive zbilje o kojoj govore. Bajke – s onu stranu nesvjesnoga.

U interpretacijama jedne od najcitiranijih bajki Hansa Christiana Andersena Ružno pače spominje se ponajčešće trauma odrastanja i potreba za ustrajnošću pri slijeđenju vlastitoga puta ma koliko neuhvatljiv on bio, spominje se nerazumijevanje sredine i nepovratni zazor prema Drugome ili drugačijem. I možda upravo ili prije svega zbog ovoga potonjeg postavljamo na pozornicu Ružno pače, u nadahnutoj adaptaciji Ivora Martinića, kako bismo potisnuli zazor ili ga barem učinili smiješnim i neprihvatljivim.

Naime, dok god živimo u svijetu u kojem se grijehom očitava biti drugačijim, a na Drugoga se upire prstom zbog njegove različitosti, ne možemo se osjećati sigurnima. Strah od Drugoga, odnosno drugačijega izaziva otpor ili agresiju, stvara onu nelagodu što je ne uspijevamo verbalizirati, već je osjećamo kao ranu koja ne uspijeva zacijeliti. Drugi kao opasnost “našem ja”, kao trajno neispunjenje naših želja, kao zločinac ili neuslišana žrtva, kao naša vječita slabost.

Andersen nas, rukopisom Ivora Martinića i Olje Savičević Ivančević, uči da su izgledi pa i oni najočitiji promjenjivi, te da se uvijek može dogoditi da netko od ružnoga pačeta u trenutku postane labudom. O toj bajci uostalom svjedočimo svakodnevno, no ponekad to, u nepokolebljivosti i iz vlastitoga narcizma, ne primjećujemo ili ne želimo primijetiti. Izliku nalazimo u poremećenoj sredini ili nesretnim vremenima ili se pak opravdavamo s nekim beznačajnim ili neutemeljenim razlozima. Zaboravljamo pri tome da je svatko od nas, barem jednom u životu, negdje, susreo neko “ružno pače”, ne dočekavši da se ono pretvori u labuda.

Premijera: 08. svibnja 2011.

 

Vedran Živolić: Ružno pače

Petar Leventić: Pačić 2 / Mačak

Lucija Šerbedžija: Obična patka / Seljanka

Goran Bogdan: Zbunjeni patak / Divlji gusan 1

Kristijan Ugrina: Stari patak / Divlji gusan 2

Pjer Meničanin: Tužni patak / Pas / Seljak

Barbara Prpić: Patka pričalica

Hrvojka Begović: Patka pričalica

Nina Violić: Mama patka
Tomislav Kvartuč: Pačić 1 / Kokoš
Ksenija Marinković: Patka Španjolka / Starica

Zoran Jašek: Gitarist