San Ivanjske noći

Redatelj: Janusz Kica

Tekst: William Shakespeare

Više o predstavi

(…)
“Ne želim nasilno povlačiti paralele sa stvarnošću, no bez barem malo njih nema ni užitka u teatru. “San…” je kompleksna struktura sazdana od različitih svjetova, od vilenjaka, bogova, polubogova, od mladih koji ne znaju kamo poći. Možda je želja za bijegom iz brutalne stvarnosti u svijet mašte jedna od tih paralela. Na koncu, predstava je sabrala nešto mraka, tuge i humora, štimunga koji vlada u gradu i ovoj zemlji. “San…” za mene ni nije komedija, možda crna komedija, radili smo ga drukčije, bez euforije koja je pratila Knjigu o džungli. Čini se da je i postmoderna odslužila svoje, traže se iznova tekstovi s vjerom u priču, emocije, utopiju, a ni Brookovi impulsi više nisu tako jaki. Ostao je samo neuništiv Shakespeareov.”
(…)
Iz intervjua s Januszom Kicom, Slobodna Dalmacija, 25. listopada 1992.

 

Izmiješani komentari

Neobično je kako nam teško pada vjerovati u nešto što sami ne uviđamo. Kada npr. čujem očitovanja divljenja Shakespeareu značajnih ljudi tijekom nekoliko stoljeća, ne mogu se oteti sumnji da je bila konvencija slaviti ga, iako samom sebi moram reći da nije tako. Potreban mi je autoritet jednog Miltona da stvarno budem uvjeren u to. Pretpostavljam da on nije bio potkupljiv. No time, naravno, ne želim reći da se Shakespeareu nije upućivala i da mu se ne upućuje ogromna hvala bez razumijevanja i iz krivih razloga, od strane tisuća i tisuća profesora književnosti.

Shakespeareove parabole su, u uobičajenom smislu, loše. Ako su pak svejedno dobre – a da li jesu ne znam – moraju same sebi biti zakon. Njihov bi ih zvuk mogao na primjer učiniti mogućim i istinitim. Možda kod Shakespearea bit leži u lakoći, u samoljublju; da ga, dakle, treba prihvaćati da bismo mu se zaista mogli diviti, kao što prihvaćamo prirodu, npr. neki krajolik.
Ako sam tu u pravu, onda bi to značilo da je stil ukupnog djela, mislim, svih njegovih radova bit i ono što opravdava. To, što ga ja ne razumijem, objasnili bi onda time da ga ne mogu čitati s lakoćom. Dakle ne onako, kako se promatra divan krajolik.

Shakespeare, moglo bi se reći, prikazuje ples ljudskih strasti. On stoga mora biti objektivan, jer inače ne bi prikazivao ples ljudskih strasti – već bi npr. o njemu govorio. Ali on nam ih prikazuje u plesu, ne naturalistički.
(Ovu ideju mi je dao Paul Engelmann).

Shakespeare i san. San je sastavljen potpuno netočno, apsurdno, a opet potpuno točno, on u toj neobičnoj konstelaciji ostavlja dojam. Zašto? Ne znam. A ako je Shakespeare toliko velik, koliko kažu da jest, onda bi se o njemu također trebalo moći reći: Sve je krivo, nije točno, a opet je točno po nekom vlastitom zakonu. Mogli bismo to i ovako izraziti: Ako je Shakespeare velik, onda samo u masi njegovih drama koje stvaraju vlastiti jezik i svijet. On je dakle potpuno nerealističan. (Kao san.)

Ne vjerujem da se Shakespeare može usporediti s nekim drugim pjesnikom. Da li je on možda prije bio jezični stvaralac negoli pjesnik? Gajim duboko nepovjerenje prema većini obožavatelja Shakespearea. Vjerujem da nesreća leži u tome da je on, bar u zapadnoj kulturi, jedinstvena pojava, i da ga se stoga, da bi ga se svrstalo, mora krivo svrstati.
Nije da Shakespeare tipove ljudi dobro oslikava pa da je utoliko istinit. On nije istinit kao priroda. Ali ima toliku gipku ruku i toliko neobičan potez kista da svaki njegov lik izgleda značajnim i vrijednim gledanja.
“Veliko srce Beethovenovo” – nitko ne bi mogao reći “veliko srce Shakespeareovo”. “Gipka ruka koja je stvorila nove prirodne oblike jezika” čini mi se boljim opisom.
Pjesnik zapravo o sebi ne može reći: “Pjevam kao što ptica pjeva.” Shakespeare je to možda mogao o sebi reći.

Ne vjerujem da je Shakespeare mogao razmišljati o “sudbini pjesnika”. Nije se mogao ni smatrati prorokom ili učiteljem čovječanstva.
Ljudi ga promatraju u čudu, skoro kao prirodnu pojavu. Oni ne osjećaju da time dolaze u dodir s velikim čovjekom. Nego u dodir s fenomenom. Smatram da je, da bi se uživalo u nekom pjesniku, potrebno voljeti kulturu kojoj on pripada. Ako smo prema toj kulturi ravnodušni ili nam je mrska, naše se divljenje hladi.

Ja Shakespearea ne shvaćam jer u ukupnoj asimetriji želim pronaći simetriju. Čini mi se da su njegovi komadi takoreći ogromne skice, ne slike, da ih je nabacao netko tko si gotovo može sve dopustiti. I ja shvaćam kako se tome netko može diviti i nazivati najvišom umjetnošću, ali ja to ne volim. Tko dakle pred tim djelima ostaje bez riječi, tog mogu shvatiti, no tko im se divi, kao što se na primjer divimo Beethovenu, taj, čini mi se, Shakespearea ne shvaća.

Ludwig Wittgenstein

 

Svijet vječnih

Kad mi se prvi puta pružila prilika, da se profesionalno prihvatim ovog Shakespeareovog teksta bližio sam se četrdesetoj godini života. Žlijezde su mi počele popuštati, romantične sklonosti iz ranije mladosti, koje su u mojoj generaciji bile radikalno različite nego one u današnjim, u kojoj muzički ritmovi uglavnom motiviraju donje dijelove tijela, također su se preobličavale. Nakon Reinhardtove filmske njemačko-romantične verzije (iako i pune holivudskog glamoura) i raznih izvedbi (kojima sam prisustvovao što u teatrima što u šumskim ambijentima (preko famoznog Brookovog gostovanja u Zagrebu) – prva mi je misao bila otkrivati u tekstu odrednice, koje bi ukazivale na mudrost i istinitost autorovog nadahnuća. Od prvog akcenta u ljubavnom susretu dvoje ratnika Tezeja i Hipolite, nabijenog plemenitom patetikom, i odmah zatim sukob generacija,gdje se Egej i Lisandar na sasvim suvremen način bore za pravo svojih generacija – ulazimo u jedini realan svijet, svijet vječnih, koji Shakespeare oštro odvaja od svijeta prikaza, svijeta smrtnih ljudi, koji promiču scenom čas kao smiješni, čas kao tužan san. Titanija predbacuje Oberonu neodgovornost, jer zbog tvrdoglave ljubomornosti dovodi u pitanje red u svemiru. Njen vapaj djeluje potresno i udara odmah u srž problema – što ako oni koji zaista vladaju podliježu istim strastima i istom bezumlju kao i oni, kojima se vlada? Sve to ljubavno manipuliranje sa zaljubljenim marionetama djeluje na kraju katarzički i svi bivaju otkupljeni ljubavlju. Sva je sreća, da nam socrealistička tumačenja nisu više za šijom – jer kako bismo objasnili ono s onom “radničkom klasom” u komediji, koja se, bez trunka klasne nenavidnosti, odlučuje da, za zabavu gospodi, izvrgne podsmijehu, pa se čak s radošću promeće i u – magarce?

Janko Marinković

Premijera: 25. listopada 1992.

 

Rene Medvešek stalni suradnik: Lisandar, zaljubljen u Hermiju

Damir Šaban: Filostrat, Tesejev meštar dvorskih svečanosti

Maro Martinović: Frula, krpač mješina

Marica Vidušić: Titanija, vilinska kraljica

Pjer Meničanin: Puk, vilenjak

Doris Šarić Kukuljica: Vila

Dejan Aćimović: Tesej, atenski vojvoda
Đuro Utješanović: Egej, Hermijin otac
Vili Matula: Demetrije, zaljubljen u Hermiju
Špiro Guberina: Dunja, tesar
Rajko Bundalo: Spretko, stolar
Đimi Jurčec: Vratilo, tkalac
Branko Supek: Gubac, kotlokrpa
Davor Borčić: Gladnica, krojač
Zdenka Marunčić: Hipolita, amazonska kraljica, Tesejeva vjerenica
Ksenija Marinković: Hermija, Egejeva kći, zaljubljena u Lisandra
Senka Bulić: Helena, zaljubljena u Demetrija
Danko Ljuština: Oberon, vilinski kralj
Daniel Levan: dvojnik vilenjaka Puka