Susjeda

Redatelj: Ivica Boban

Tekst: Zorica Radaković

Drama Zorice Radaković Susjeda kondenzirano pokazuje procese u hrvatskoj srednjoj klasi u posljednjem desetljeću. Autorica minucioznom analizom pokazuje na koji način od naizgled svakodnevnih i bezazlenih stvari nastaje fašizam. Njezin komad pokazuje ishodišta, ne spektakularni oblik ideološkog posvajanja svijeta, nego svakodnevicu, dakle, rađanje zla iz lijenosti uma. Politika tome samo izađe u susret kao korisnica ove tromosti.
Slobodan Šnajder

Više o predstavi

Radnja se odvija u Zagrebu, nekoliko mjeseci nakon izbora pa do prvih ratnih uzbuna.
U predstavi su korišteni video-materijali ratnih reportera HTV-a, te inozemnih TV postaja.

Na čemu počiva drama jedne nacije…
Kenneth N. Waltz, u knjizi Man, the State and War – na primjeru jedne Voltaireove pripovijetke u kojoj priprosti Huron propituje učene, crkvene ljude o smislenoj-nesmislenosti postojanja zla i time ih zbunjuje – rastvara teodicejski problem u njegovoj sekularizaciji – čovjekovo objašnjavanje postojanja zla samome sebi. Boleštine i kuga, bigotnost i silovanje, krađa i ubojstvo, pljačka i rat – javljaju se kao konstante u svjetskoj povijesti. Zašto je tome tako? Je li rat jednostavno masovno zlo, i stoga je opće objašnjenje zla ujedno objašnjenje zla kojima su ljudi u društvu skloni?
Možemo si postaviti pitanje: Stvara li sam čovjek društvo u svojoj slici ili društvo stvara njega? Rousseau bi s gledišta da je čovjek društvena životinja, pokušao objasniti to pitanje, tj. ponašanje čovjeka u društvu upućivanjem na njegovu životinjsku strast i/ili njegov ljudski razum. Prema njemu – čovjek se rađa, i u svojem prirodnom stanju ostaje ni dobar, ni loš. Samo društvo je ona degradirajuća sila u ljudskim životima, ali je ono istodobno i moralni faktor. Ljudsko je ponašanje, prema Rousseauu, velikim dijelom proizvod društva u kojem sam čovjek živi. A društvo je neodvojivo od političke organizacije. U odsutnosti organizacijske sile, koja mora služiti kao vlast koja sudi, nemoguće je ljudima da žive zajedno u miru. Stoga se samo izučavanje društva ne može odvojiti od izučavanja vlasti ili izučavanje čovjeka od jednog i od drugog. U eseju O stanju rata, sâm Rousseau pronalazi glavne uzroke rata ne u čovjeku kao pojedincu ili u državi kao zajedništvu pojedinaca, već u samom sustavu država. Govoreći o ljudima u prirodnom stanju, on naglašava kako se jedan čovjek ne može početi ponašati pristojno sve dok ne dobije neko jamstvo da drugi neće imati priliku da ga uništi. Rat počinje u mislima i emocijama ljudi kao i sva druga djela – no, osnovno je pitanje: mogu li se misli i strasti, nazovimo ih mentalitetom neke zajednice, promijeniti; prilagoditi? Gdje su pravi uzroci rata – unutar čovjeka, unutar strukture posebnih država, unutar sistema država? Odgovori su zbunjujući i različiti, ovisno o ljudima koji propitkuju ova pitanja. Različita gledišta, sadržana u prije nabrojenim predodžbama ponekad mogu biti proturječna, kao što su različite predodžbe proturječne inter se. Tvrdnja da je rat neizbježan jer su ljudi nepobitno zli, i tvrdnja da ratovi mogu završiti jer se ljudi mogu mijenjati, proturječna su, no budući da su u svakoj predodžbi pojedinci trebali biti shvaćeni kao locus uzroka, obje su tvrdnje uključene u prvo nabrojenu predodžbu (“rat unutar čovjeka”).
Na čemu počiva drama jedne nacije, drama jednog društva – na odnosima koji deformacijom prerastaju u ratove ili ratovi, iniciraju narušavanje prijateljskih zajedništava? Da li je čovjek sam po sebi iracionalan ili je okvir u kojem je nužno da postoji kako bi bio čovjek u svojoj suštini, ništa više nego puka apstrakcija?

Drama kao izraz u ogledalu…
Autorica Zorica Radaković na svim planovima dramske strukture svog djela – miješanjem različitih prostora svakodnevice, koji na prvi pogled nemaju iskonske poveznice i igrom vremenskog protoka – dosljedno propituje što sve danas može utjecati na psihu pojedinca koji živi unutar zajednice kako bi se uopće imao prilike ostvariti kao individuum. Simultano kretanje, kao u filmskom flash-backu, glavnih i sporednih lica drame, ali s fokusiranjem na odnose dvoje glavnih junaka – muža i žene, koji su svojim karakternim obilježjima predstavnici tipičnog sloja hrvatske srednje klase, jednog vremena, zapravo podcrtava pitanje koje je možda pitanje svih pitanja: Da li je rat, razorni čimbenik jednog društva, perceptivne slike jednog malog čovjeka ili je čovjek sam kao pripadnik mase ljudi zapravo čimbenik koji svojim oblikom i načinom komunikacije u društvu, inicira razvoj zla – rata, samog?
Uzimajući sve čimbenike djela u obzir, raspoznajemo tipičnu postmodernističku koegzistenciju različitosti, eklektički model slike današnjice u kojemu svaka činjenica kulture ili privatnosti ima pravo na život već samim tim što postoji, a ne zato što je izdvojena po hijerarhiji enciklopedijskog značaja ili neke općepoznate važnosti. Zorica Radaković nastoji pokazati kako rat kao najveće zlo svih vremena, izaziva razdor unutar pojedinca, ali i unutar društva kao mase pojedinaca.
Olja Lozica

Početak pakla bilježim u večernjoj mlakosti lipanjskih ulica. Zlo je iznenada prodrlo u mlohavi smiraj dana. Grad je osluškivao odjeke nastupajućeg sna. Prodor tenkova razbio je sve iluzije. Crveni automobil odlazi u medijsku povijest. Pod gusjenicama. Nisam siguran da će nas rat promašiti. Prvi put nad otvorenim ponorom straha. Otvorilo se nešto crno u budućnosti. Nasluta propasti? S prozora vojarne šalju divlje darove okupljenom Zboru. Bolnica se puni prostrijeljenima. Polumračne ulice. Ljudi cure netragom. Zajedno sa suncem. Strani uresi na cestama: “ježevi”, plinske boce, vagoni s eksplozivom,… Nevjerica grubo razorena. Prizemljena do škripe čelika. Valja se pripremiti. Iz okolnih gnijezda gomilaju se pohlepni planovi. Svjesni velikog obračuna. Stvara se obruč slijepih mržnji. Susjedu prijeti susjed. Okrvavljeno tlo proždire spokoj Croatie. Prvi zbjegovi. Bježati zbog podrijetla,… Kazna je neopisivo prokletstvo. Gradom je ovladao muk. Pred dolazećimterorom.
Davor Špišić, Osijek

“Dobrodošli u rat”

hrvatska praizvedba: 15. veljače 2002.

Nataša Dorčić: Vjera - Prijateljica, supruga, (Mirina) susjeda, službenica u banci

Marica Vidušić: Jagoda - Prijateljica, biolog u botaničkom vrtu

Urša Raukar: Nera - Prijateljica, prevoditeljica

Doris Šarić Kukuljica: Darija - Prijateljica, radi u turističkoj agenciji

Saša Anočić: Zvonko -Suprug, prijatelj, arhitekt, građevinski inspektor
Zdenka Marunčić: Mira – Vjerina susjeda, majka, domaćica