Tri sestre (1992.)

Redatelj: Branko Brezovec

Tekst: A. P. Čehov

Više o predstavi

Projekt Tri sestre dio je veće cjeline koju čine još dvije samostalne predstave: Tri sestre: Čehov, Beckett, Brecht u Slovenskom mladinskom gledališču i Baal u Albanskoj drami u Skopju.

Klasično dramaturški gledano između tri pisca (Čehov, Beckett, Brecht) nema neke tematske povezanosti, izbor je forsirano slučajan, kao da je riječ o nekom didaktičkom školničkom pribiranju dramske literature, slikovnici moderne drame. Ono što ih povezuje u našem projektu problem je odnosa dramskog teksta i njegove scenske realizacije, Lessingov Laocoön problem, problem ikonoklazma. U Tri sestre radi se na pojačavanju dramskih znakova, isticanju konteksta. Vojnički milieu u kojem se originalna drama tek neobavezujuće odvija i koji je u dosadašnjim interpretacijama Čehova bio uglavnom stavljan u drugi plan, ovdje je aktualiziran ratom u našim prostorima. Ljubljanska se predstava prema tom kontekstu odnosi naglašeno umjetnički, pokušava literarizirati stvarnost jukstaponiranjem Čehova (koji podaruje priču i odnose), Becketta (preko kojeg se govori o kraju ideologija dvadesetog stoljeća) i Brechta (koji je zaslužan za provedbeni plan predstave, odnosno metodu). Dok se, dakle, ljubljanske Tri sestre: Čehov, Beckett, Brecht prvenstveno zanimaju za dramaturške odnose i način na koji tri pisca mogu surađivati u jednoj predstavi, zagrebačka izvedba, i zbog same okrutnosti okružja u kojem je nastala, uspostavlja jaču vezu sa stvarnošću, odnosno stvarnost je ono što je jukstaponirano Čehovu. U skopskom Baalu postupak je obrnut, naglasak je na gubljenju dramskih znakova, dekontekstualizaciji; pejzaž Baalove drame postaje Baal sam, odnosno njegovo vlastito ogromno tijelo.
Projekt je prilog razvoju nove dramaturgije koja povezuje jednu grupu umjetnika u Europi i Americi (Discordia, Robert Lepage, The Wooster Group, Ivan Stanev, Jan Lauwers, John Jesurun) čiji interes za još neotkrivene mogućnosti dramske literature prebacuje pažnju s predmeta na odnose, kako postaje važnije nego što. Radikalnim odnosom prema dramskom predlošku i samoj priči ispituje se kako destrukcijom doći do ontoloških pretpostavki drame. Stupnjem proizvoljnosti (sve može poslužiti kao materijal predstave) mjeri se jačina stila. lli, kako bi rekao Picasso: “U svojim slikama upotrebljavam sve stvari koje volim. Što se pritom zbiva sa stvarima posve mi je svejedno – moraju se naprosto pomiriti s tim.” Priča (pisac) opire se uništavanju svojim najjačim dijelovima, i u toj napetosti nastaje oblik predstave. Do punine dramskog teksta ne može se doći oprobanim kazališnim sredstvima. U predstavi Tri sestre širenjem referentnih polja, ponekad u potpuno neočekivanim pravcima, umnožavaju se značenja oko teksta u korist među-prostora koji – što prostraniji – više stimuliraju gledateljevu imaginaciju i intelekt. Govoreći o biti poezije, Bachelard je napisao: “Riječ napušta svoj smisao kao pretjerano težak teret koji ne dopušta da se sanja.”

Gordana Vnuk

 

RJEČNIK TRIJU SESTARA

PROZOROV, ANDREJ SERGEJEVIČ
Trebao postati znanstvenikom ili barem dobrim muzičarem, kao većina oficirskih sinova sklonih buntu. Palačinke, mrzovolja i Natalija Ivanova učinili ga nesretnim slavenskim mužem.

IVANOVA, NATALIJA
Sans bon goût, ali sa smislom za preživljavanje i realitet. Njezina Moskva širila se uličicama gubernijske varošice. Majstorski upravljala pomahnitalom trojkom kroz izmišljenu hrvatsku stepu.

OLGA / MAŠA / IRINA
U Moskvu u Moskvu – to je krik prema rješenju za kojim sve tri čeznu u nekoj vrsti mesijanskog očekivanja. Kao djevojčice ostavile su veliki grad da bi se pokazale u sivilu provincije, i Moskva u njihovoj duši predstavlja sve mogućnosti života. Za pjesnika one su eksponenti dosadne, odnosno službene i profesionalne dokolice, nesretne. Utonule u podneblje dosade, ne vode toliko međusobno dijalog, koliko svaka za sebe ponavlja monolog sastavljen od ogorčenih inzistiranja u jednoj jedinoj noti.

KULIGIN, FJODOR ILJIČ
Sivi provincijski službenik s povremenim provalama nježnosti i katkad probuđenom strasti.

VERŠINJIN, ALEKSANDAR IGNATJEVIČ
U njegovom se liku kroz Tri sestre prošetao Baal.

TUZENBAH / SALJONI / ČEBUTIKIN
Slabo, ali drago društvo u zabačenom mjestu na rubu svijeta. Ponešto znaju o Moskvi.

FERAPONT / ANFISA
Tipični ruski oblici slugu i mudrijaša.

PUTOVANJE S TRI SESTRE

HISTERIJA
Potiskivana mračna, mrska i manje vrijedno moć kod žene postaje djelotvornija i strašnija kad ostane bez imaginarnog, potencijalnog ljubavnika kojeg poslovi, viši razlozi i nadmoć odvode tamo gdje bi ona samo željela biti. Skrivena raskalašenost postaje tada podmukla proračunatost, histerični se zanos preobraća u smrtonosnu zavjeru, mazohistička se bijeda pretvara u trgovački uspjeh. Histerična je žena samo pokladna lutka, podložna zakonu koji perverzno nastoji zaobići. Paranoična žena uspijeva jer poprima izgled smrtonosne društvenosti.

NASILJE POTISKIVANJA
Pruža indikacije koje nam omogućuju razumijevanje jednog od osnovnih razloga zbog kojih se prilikom analiziranja rijetko susrećemo s nasiljem potiskivanja. Klasičnim Freudovim pristupom, analizom se želi ukloniti potiskivanje, te svijesti objelodaniti nesvjesne predstave. Naravno, takva formulacija ne može opstati pred činjenicama iz analitičke prakse, može joj se pripisati samo povijesna vrijednost.

VRIJEME
Ništa od onog o čemu su tri sestre i njihov brat sanjali nije se dogodilo, a dogodilo se ono čega su se najviše bojali. Niže se više ne može pasti. Budućnosti više nema, zato što je njihov život nepovratno istrošen i zbog toga se drama ne nastavlja u vremenu poslije spuštanja zastora, već se nepovratno gubi u njemu. Prisutnost oficira držala je stvari na okupu, davala je neku lažnu živost njihovu životu, i kad oni odlaze, sve se raspada: kad se zastor spusti oni nestaju svatko u mraku svoje nesreće.

FUKUYAMA, FRANCIS
Ono što je prema Hegelu nazvao povijest, to je planetarni sukob političkih sustava. Dijalektika koja je pothranjivala ratove i revolucije, iscrpila se. Više nema protivnika, pobijedio je demokratski model koji za sad nema protivnika. Oficiri su otputovali u Moskvu. Povijest je završena. Fukuyama nije sretan. Poput tri sestre pita se “A što sad?”

VATTIMO, GIANNI
“Više ne očekujemo da umjetnost izgubi aktualnost i nestane u nekom revolucionarnom društvu koje će doći; naprotiv, već sad nas izaziva iskustvo umjetnosti kao generalizacije estetske činjenice. Položaj umjetnosti postoje time duboko dvosmislen: djelo ne teži uspjehu koji mu daje pravo da se smjesti u određen prostor vrijednosti (zamišljeni muzej djela s estetskim vrijednostima); njegov uspjeh je puno više u tome da problematizira taj prostor i nadvlada njegove granice. Iz takve perspektive, jedno od osnovnih mjerila vrednovanja umjetničkog djela, njegova je sposobnost da dovede u pitanje svoj vlastiti status: direktno ili u obliku iroriziranja umjetničkih rodova, ponovnog pisanja, poetici citata ili uporabi videa. U svim ovim pojavama nije riječ samo o autoreferiranju, koje je za mnoge estetičare sva bit umjetnosti; po meni, riječ je o činjenicama koje su vrlo specifično vezane za smrt umjetnosti shvaćene kao pucanje estetike, posebno ostvarene u obliku autoironije prema umjetničkom činu.”

BECKETT, SAMUEL
Bez pretjerivanja svojstvenom kraju stoljeća, možemo ustvrditi da je riječ o najvećem dramatičaru koji ga je obilježio. U ovoj predstavi vidimo Beckettova lica koja su prošla kroz povijest da bi na drugoj strani otkrili neke zastrašujuće istine o čovjeku, istine za koje ne možemo reći kako ih nismo svjesni, ali koje odbijamo vidjeti onakvima kakve jesu. Beckett se sreće s Čehovom na brojnim mjestima. Jedino su ova dva pisca od vremena uspjeli napravili dramsku stvarnost. Možda razni vidovi raspadanja i razni vidovi osamljenosti i nisu neke osobite novine, no činjenica je da se samo Višnjik i Godot mogu proglasiti dvjema potpunim tragedijama našeg stoljeća. Čini se i Tri sestre.

BRECHT, BERTOLT
Za ovu prigodu moramo štošta preskočiti, kroz optiku Tri sestre vraćamo se mladom autoru u daleku 1927. godinu. Shvatio je tada da u Njemačkoj u dogledno vrijeme više neće bili moguće pisati komade kao dotad, praviti kazalište kao dotad, rugati se šaljivim i nešaljivim mislima kao dotad. Ono što je marširalo pod oknima bučnih pivnica nije bio toliko fašizam koliko glupost. Hitler ne bi mogao postati toliko opasan bez gluposti, koja ili ga nije shvaćala ozbiljno ili mu je pristupila jer je nasjela njegovim obećanjima (građani, malograđani, žene sklone redu i disciplini). Okruženje u kojem žive tri sestre danas, sama je glupost iste težine. Jeste li je prepoznali gospodine Baal?

ČEHOV, A. PAVLOVIČ
Prvo jer se lijes nalazio u vagonu za transport svježih oštriga, drugo, jer se svjetina uz lijes stopila u jedan debeli, masni oblak trijumfirajuće banalnosti. Šaljapin je plakao i kleo “Za te je svinje živio, njihovoj se savjesti obraćao”.

STANISLAVSKl, K. S.
Zanimao se za irealno, s Nemirovič-Dančenkom stvarao politiku, do apsurda doveo korupciju konvencionalnog kazališta novinama koje je pokazao. Kasnije, nepotrebno proglašen za konvenciju i takvog ga susrećemo svaki put kad se pojavi Čehov.

Premijera: 8. svibnja 1992.

 

Damir Šaban: Prozorov, Andrej Sergejevič

Doris Šarić Kukuljica: Natalija Ivanova

Marica Vidušić: Olga

Sreten Mokrović: Veršinjin, Aleksandar Ignatjevič

Pjer Meničanin: Tusenbach, Nikolaj Ljvovič; Saljoni, Vasilj Vasiljevič

Branka Cvitković: Maša
Ksenija Marinković: Irina
Davor Borčić: Kuligin, Fjodor Iljič
Đuro Utješanović: Čebutikin, Ivan Romanovič
Đuro Utješanović : Ferapont
Đuro Utješanović: Anfisa
Anastazija Debelli, Siniša Vodopija, Daniel Levan, Damir Stolnik, Zdravko Stolnik: Radnici