Veliki meštar sviju hulja

Redatelj: Branko Brezovec

 Tekst: Miroslav Krleža

"Razni sistemi biraju si razne maske. Ono pak što je u Krležinoj noveli Veliki meštar sviju hulja potpuno zapanjujuće, što nas je njoj nekako ultimativno privelo, krije se u činjenici što mi današnji, nekako bez osobitih teškoća, odmah prepoznajemo problem u njegovom zakrinkanom liku... Ali da on pjeva visoko iznad naših glava, toliko je jasno. Da to što pjeva nije dobro, i to je do danas jasno... U stanovitom smislu, to smo ipak svi mi, a on je samo ekran na koji smo projicirali svoje frustracije i resantimane, pa, a to je osobito bolno, čak i svoje nade. Otud teškoće s Njim: to su i teškoće nas samih s nama. Slika se zamućuje, lice kojemu kanimo skresati sve, baš sve, izmiče, ili se odjednom mi sami ugledamo u ogledalu. Velikom je Meštru jako u interesu ovo umnažanje, ovo zamagljivanje, veliko finale na kraju ipak je njegovo i samo njegovo. "

Više o predstavi

Sve je zločin koji traje.

Tko je Veliki Meštar?
Nepoznat Netko.
Što je Veliki Meštar?
Veliko Bezglavo Nešto.
To su odgovori, kakvi-takvi.
Znamo li mi današnji točnije odgovoriti na ova pitanja?
U Krležinim Davnim danima mi današnji čitamo:
“Veliki meštar sviju hulja. Grande entreprise de pompes funebres. Uvertira. Scena. Ulica. Siva agramerska dvokatnica, a desno od nje, u desnoj kulisi, crkveni portal sa zlatnim antikva natpisom u verzalu: PORTA COELI VENITE ADOREMUS. Lijevo pogrebni zavod. Uz dvokatnicu bolnica. Desno kasarna u pozadini. Cesta vodi na Golgotu. Scena počinje kanonadom u daljini. Podmukla grmljavina topova.
Kor gladnih, surovih, prljavih, bosih, očerupanih trikoteza (to jest, proleterki, pletilja, op. S.Š.) : ‘O ulico. Kad ćeš iskesiti zube?’ Prolazi cestom vojnički sprovod. Chopin. Kor pijandura. Pred bolnicom bogalji. Iz crkvenog portala ritam rekvijema, svadbe, blagoslova, procesija. Kadaveri i mladenke, a pred svima čauš.
Veselo. Orgulje. Crkveni barjaci.

Dolazi na scenu Veliki Meštar. Sve je to njegovo. I rakija, i crkve, i kasarne, i pogrebni zavod. On izgovara stihove u ritmički slobodnoj formi. Zvona. Đuka mi kaže da on u tomu liku Velikoga Meštra vidi Khuena.” To je zapis s nadnevkom od 7. studenog 1917.
Stanko Lasić, na osnovi ovoga mjesta i još nekih drugih, zaključuje da je Veliki meštar sviju hulja prvotno napisan kao drama, a da je nešto kasnije prerađen u novelu. Prvotisak je u “Plamenu”, svibanj/lipanj 1919. Kao novela. U stvari, u Davnim danima ispisana je jedna didaskalija, jedna od onakvih kakve su bacale u očaj “gospodina u Helmer-Fellnerovu zdanju”, to jest ravnatelja Drame Josipa Bacha. Kao da ga čujem: “Tko će Vam to igrati, dragi Krleža?” Doduše, siroti je Bach kod Krleže morao čitati i luđe scenske upute od ove “uvertire”. Je li čitao cijeloga Meštra kao dramu, pitanje je.
No zapravo i nije tako važno je li Meštar uistinu prvotno napisan u formi drame. Odvažit ću se na jednu spekulaciju: Veliki meštar sviju hulja ispisan je kao da bi se radilo o akuratnom opisu jedne napredne i silovite režije, kao da je “skinut” za scene. (Onako kao što je Dušan Makavejev “skinuo” scenarij za WR: Misterij organizma po već snimljenom filmu.)
Organizacija “materijala” potpuno je dramatska, dramski su udari raspoređeni gotovo kao činovi, pojava Meštra pripremljena je dramskim sredstvima – te Meštar “izgovara stihove u ritmički slobodnoj formi” – kod Branka Brezovca, Meštar pjeva. “Trebalo bi to napisati za daske!”, kao da je Krleža uputio sebe samoga, ali se onda snuždio: “Tko će ti to igrati, dragi Krleža?”
Do danas, nikome to nije palo na pamet. Razlozi su i tematski i formalni. Svagda obnavljana blizina kasarne i crkve, štogod da se pomišljalo pod jednim i drugim, držala je korozivni, čak eksplozivni potencijal ove novele u sigurnoj daljini. Posljednje hrvatsko desetljeće bilo je osobito agilno na stvari pripitomljavanja krležijanstva, ili čak njegova prešućivanja. Crkve, što se ne odnosi samo na one neobične kuće u kojima da stanuje (samuje?) Bog, i kasarne i opet su se gotovo stopile. “Najamna kućerina kao vizija ‘lijepe naše’ (Frangeš).” U najamnoj kućerini svi su partaje, svi gostuju. I postavši svoji na svome, ispada da smo nekako gosti, da smo nečiji. Tko je taj Nepoznat Netko, koji je Veliko Bezglavo Nešto tako virtuozno uigrao u sistem, gdje smo svi mi samo partaje? Kome mi to, kao svoji na svome, plaćamo najam, kome se to, svakodnevno, moramo ispričavati što uopće postojimo, kad je na nama naprotiv da nestanemo, da se rastvorimo, da pognemo glave, te se svedemo na stavku u knjigovodstvu Velikoga Meštra, gdje smo upisani kao njegov profit: “Mi smo samo njegove životinje!”
No vrijedno bi bilo znati, tko je On, tko je, dakle, Veliki Meštar Sviju Hulja?
Prijatelj kojemu Krleža otkriva svoju fantazmu, u njezinom iskonskom, plazmičkom stanju (kao jednu nervoznu didaskaliju), odgovara kao iz topa: To je Khuen-Héderváry. Madžarski grof i hrvatski ban. Krleža uopće ne komentira ovaj odgovor. No ja mislim da mu je on izgledao naivnim, iako je razumio potrebu radikalno mislećih, idealnih mladića iz svoje okoline za jasnoćom u pogledu definiranja ciljeva. Khuen-Héderváry koji je Hrvatskom vladao gvozdenom rukom, ipak je bio samo “jedna karakterna maska sistema”, u tom trenutku potpuno neaktuelna, nevrijedan čak i obične ručne bombe. Mi bismo sada mogli približiti problem, te na mjesto Đukine odgonetke interpolirati novije “karakterne maske sistema”. Sigurno je moguće odrediti i takvu “karakternu masku” koja cijeli sistem najbolje utjelovljuje, koja je upravo “najkarakterističnija”. Razni sistemi biraju si razne maske. Ono pak što je u Krležinoj noveli Veliki meštar sviju hulja potpuno zapanjujuće, što nas je njoj nekako ultimativno privelo, krije se u činjenici što mi današnji, nekako bez osobitih teškoća, odmah prepoznajemo problem u njegovom zakrinkanom liku. Čak i ako nismo u stanju odgovoriti tko je taj obično ipak vrlo poznati Netko, ili ako ne odgovaramo na to pitanje uglas i jedinstveno, mi nekako ipak znamo tko nas je to uzeo u zakup, kod koga mi to gostujemo u vlastitoj domovini, i tko je univerzalni korisnik njezine desetgodišnje nevolje i katastrofe. Veliki Meštar Sviju Hulja sigurno nije madžarski grof. Ali da on pjeva visoko iznad naših glava, toliko je jasno. Da to što pjeva nije dobro, i to je do danas jasno. Jedan “sentimentalni neurastenik”, kao Miroslav Kraljević, baca mu u lice svoje veliko J’accuse, no Obično Poznati Netko smjesta zamiče u Veliko Bezglavo Ništa. U stanovitom smislu, to smo ipak svi mi, a on je samo ekran na koji smo projicirali svoje frustracije i resentimane, pa, a to je osobito bolno, čak i svoje nade. Otud teškoće s Njim: to su i teškoće nas samih s nama. Slika se zamućuje, lice kojemu kanimo skresati sve, baš sve, izmiče, ili se odjednom mi sami ugledamo u ogledalu. Velikom je Meštru jako u interesu ovo umnažanje, ovo zamagljivanje, veliko finale na kraju ipak je njegovo i samo njegovo. Brezovčeva predstava na kraju ipak će odškrinuti vrata nadi, koja, znamo, čami na dnu Pandorine kutije, ali se možda baš to njezino oklijevanje u mraku, i na dnu, čuva za one koji su na dnu, i koji moraju ostati u mraku.
U tom smislu Krležine anticipacije su vizionarske i genijalne, homologije koje nalazimo zastrašujuće. To je možda zato što u svakom velikom civilizacijskom rasapu imade sličnosti i podudarja – rasap podunavske, višeetničke Monarhije: rasap bivše višenacionalne državne zajednice. Slom dojučerašnjih vrijednosti, razdoblje slobodnog lova za one koji nemaju skrupula, provizorij i interregnum koji se ustoličuje kao trajno stanje, zamagljujući svoje prakse, svoju neposrednu prošlost, koja nije ništa drugo do li “zločin koji traje” (Krleža, dnevnički zapis iz 1916, bez nadnevka). Veliki Meštar jest onaj koji je najvještije, najprobitačnije, povezao kasarnu i crkvu u jedan sistem koji je industrija smrti. Ideološko posvajanje ljudskih bića čini od ovih tek materijal/sirovinu takve industrije, u kojem je materijalu sve ono ljudsko tek višak koji valja omamiti – lažima eshatoloških obećanja, nacionalnim mitovima, ili kakvim drugim ideološkim smećem – pak ga onda odstraniti kako bi sirovina čovjek, a u stvari, puko i jadno smeće, stupila pred Meštra (Boga?) u čistom stanju. I što potom? Što će to jedan sentimentalni neurastenik, od mnogih u krležijanskom nizu (od Kraljevića do Horvata, do Leona Glembaya, a u stvari: od Krleže do Krleže) baciti u lice Velikom Meštru? Rastrgan između osame i potrebe da se utopi u pateći kolektiv, ovaj praktikant pathosa distancije, dakako nietzscheanac i stirnerovac, vidjet će kako se kolektiv – čak pjevajući – od njega udaljuje na Taylorovoj pokretnoj traci smrti, a sve prema “ergonomskim” načelima pobjedničkog kapitalizma! Krleža je doduše razdaljio ovo totalno postvarenje bližnjega na Daleki Istok, ali je slutio što se sprema u srcu Evrope. Koncentracioni logor jednako je tako evropska, pače upravo srednjeevropska “stečevina”, kao što su to njezina lirika, filozofija ili socijaldemokracija. Tako kako Krleža opisuje 1917. radilo se u Auschwitzu, gdje je točno, u pfening, izračunata vrijednost ljudskog tijela kao puke sirovine, u tvarno, kemijsko-fizičkom smislu. (Vidi: Kogon) Auschwitz je, pisao je Heiner Müller, princip modernog kapitalizma uzet u njegovoj apsolutnoj čistoći: tu se ono ljudsko-odveć ljudsko eliminira kao onečiščavač kapitalističkog procesa.
Naši slobodni lovci, čije smo mi životinje, a sutra već sapun ili naprosto masa (šutljiva većina), i sami se vjerojatno čude svojim uspjesima. I kada bi u Hrvatskoj u ovom trenutku sve stalo, svi vlakovi, auti, avioni, kada bi djeca prestala kmečati, psi lajati, kada bi utihnuli stadioni – kada bi, dakle, kod nas nastupila velika tišina, kao neka apsolutna zastara, čulo bi se samo jedno: čulo bi se to kako se Veliki Meštar cereka u prazne rukave onih koje je bacio na Drugoga, kako bi njihovom krvlju, udovima, napokon u tzv. mirno vrijeme – njihovim znojem, podmazao Veliki Mehanizam što ga drži visoko iznad nas, čak i kad se, kao u Brezovčevoj predstavi, među nas, smrtnike, spusti, te on pjeva. I kad ulica tako utihne, čuju se još jedino koraci osamljenika – sentimentalni neurastenik u kavezu – to traje još od Silvija Strahimira Kranjčevića.
I tako danas u Hrvatskoj čujemo pjevajuće meštre kojima ide dobro, i te korake osamljenika u kavezima ozbiljenih a krvavih fantazmi koje su na svoj način njegovali rečeni meštri, mali, veliki i Najveći, a koje su u stvari naša, hrvatska varijanta loše beskonačnosti, odnosno prošlosti koja ne kani proći. Meštrija vragometna, a onda opet, ne baš tako tajnovita kao što si laska. A to što se kod nas uopće čuje, čuje se u Brezovčevoj predstavi.
Slobodan Šnajder

Veliki meštar sviju hulja, pripovijest objavljivana u nastavcima u Plamenu, 1919, 9, 10, 11 i 12, zatim preuzeta u knjizi Hrvatska rapsodija (Zagreb, 1921.) i uvrštena u knjigu Novele (Koprivnica 1924.), s još tri teksta. I poslije će se pojavljivati u knjigama Krležinih Novela, kao njihov trajni dio.
Pripovijest nastaje u ozračju Krležina ekspresionizma i socijalnoga prevratništva. Odlikuje se jednostavnom kompozicijom. Temeljni je lik Ljubo Kraljević, suradnik “malograđanskih takozvanih opozicionalnih novina” kojemu već na početku teksta autorski pripovjedač predaje riječ, pa se tekst odvija u monolozima, unutarnjim dijalozima i refleksijama unutar svijesti toga “sentimentalnog neurastenika” uz interpolacije koje pripadaju autorskom pripovjedaču. Prostor je, obuhvaćen tekstom, zagrebački, premda se grad ne imenuje, ali se pripovijest o svijesti mladoga intelektualca odvija pretežno unutar zgrade u kojoj Kraljević stanuje, pa se povijest njegove svijesti ograničuje na dodire sa stanarima te najamne kućerine, ili pak na epizodične susrete novinara s ljudskim sudbinama, na ulici ili u sudnici. Vrijeme je obilježeno završnicom I. svj. rata, ali je gledište i autorovo i Kraljevićevo izrazito pozadinsko: rat utječe na pojedinačne i skupne ljudske sudbine, pa se upravo u ratom obilježeno vrijeme uklapaju i pozadinska, gradska umiranja. Pripovijest počinje postavljanjem (Kraljevićeva) pitanja o osobnoj odgovornosti za ono što se u njegovu okolišu i svijetu zbiva, ali se već u prvim epizodama pojavljuje u njegovoj svijesti osjećaj nemoći “humanističkih intervencija” u svijetu kojim ravnaju nespoznate snage. Od epizode do epizode osjećaj nemoći jača, a “spiralna” kompozicija teksta vodi pesimističke Kraljevićeve refleksije od pojedinačnih i intimnih tragedija stanara do (ratne) sudbine povijesne i suvremene Hrvatske, pa do globalnih mjerila kojima je trošna kućerina samo metonimija: “Tako jure sve kuće u cijeloj ulici i po čitavom gradu i na čitavoj kugli.”
Kraljevićeva svijest natrunjena je ideologemima: od Budhe ili Stirnera do kršćanskih zasada i katoličke konfesionalnosti nude se osamljenom mladom hrvatskom intelektualcu rješenja od kojih ga ni jedno ne zadovoljava. U njemu isprva tinja prosvjed protiv reda i poretka u pojedinačnim ljudskim odnosima, da bi potkraj teksta, kada se Kraljević suočava s hrvatskim umiranjima na fronti i u pozadini, povijesnim i suvremenim “geopolitičkim suvišnostima”, planuo u pobunu protiv reda i poretka stvari u domovini i svijetu.
Završni dio teksta razvija motiv “nepoznatog nekog”, kada se Kraljević suočava s djelatnošću prekoputne “kućerine” u kojoj stoluje “Prvi hrvatski pogrebni zavod” na čelu sa svojim Šefom koji ravna ljudskim sudbinama knjižeći profite od njihovih smrti. Pogrebnom zavodu “podređena je čitava Ulica i cijeli Grad i cijeli Globus”. U nizu halucinantnih grotesknih vizija, koje se oslanjaju na pojedinačne ljudske sudbine, ali i na nevidljivo potezanje “niti naše narodne borbe protiv Beča i protiv Budima” i uključuju “beskrajne, vječne hrvatske čete” koje idu u smrt, razvija se motiv velikoga pogrebnog poduzeća koje “zameće međunarodne kavge i ubire mrtvarinu”, liferujući “naše” mrtvace “velikoj internacionalnoj firmi ‘Skelet & Comp.'”. Upravo taj sukob s “velikim meštrom sviju hulja” dovodi Kraljevića do posljednje pobune i apela svim “partajama” metonimijske kućerine na “složnu” obranu od “Velikog meštra”, poziva koji ostaje neuslišan – kao krajnje pesimistična poanta cijeloga teksta koji poziva “U pomoć!”
Krležina se pripovijest stilski vezuje s jedne strane za Hrvatsku rapsodiju, s druge pak strane za tzv. “ratnu liriku” (Pjesme I, II), ekspresivna je osobito u posljednjem, halucinantnom dijelu, razrađuje njezine temeljne motive, napose kada je riječ o motivu (dinamične) ulice, ali i motivu “Nepoznatog Nekog” ili “Nečeg” (“Veliko Bezglavo Nešto”) kao “onoga” što ravna udesima ljudskim. Pa i temeljni odnos lirskoga subjekta prema (ratnom) zbivanju u biti je srodan odnosu njegova “neurasteničnog” intelektualca i novinara oporbenih novina.
A. Flaker
Lit.: I. Frangeš, Stilističke studije, Zagreb, 1959.
Preuzeto iz: Krležijana 2, Leksikografski zavod M. Krleža, Zagreb 1999., str 496/497

Praizvedbe: 5. i 6. listopada 2001.

Katarina Bistrović Darvaš:

Zoran Čubrilo:

Nataša Dorčić:

Edvin Liverić:

Danijel Ljuboja:

Maro Martinović:

Doris Šarić Kukuljica:

Pjer Meničanin:

Krešimir Mikić:

Filip Nola:

Nađa Perišić Radović:

Dora Polić Vitez:

Urša Raukar:

Damir Šaban:

Suzana Nikolić stalna suradnica:

Kristijan Ugrina:

Marica Vidušić:

 

ULOGE:

LJUBO KRALJEVIĆ: Vili Matula
VELIKI MEŠTAR SVIJU HULJA: Boško Jerič
POLITIČAR: Slobodan Šnajder / Ivan Vuković
NAGA ŽENA U OBLAKU: Anica Tomić
HAUZMAJSTERICA: Urša Raukar

SLUŠKINJA 1: Nađa Perišić-Nola
SLUŠKINJA 2: Ana Krajtmajer
SLUŠKINJA 3: Dina Ekštajn Kecerin
BABA 1: Marica Vidušić
BABA 2: Krešimir Mikić
BABA 3: Ana Jurić
KOČIJAŠ 1: Bojan Navojec
KOČIJAŠ 2: Marinko Maričić
RAZVAŽAČ UGLJENA 1: Radovan Ruždjak
RAZVAŽAČ UGLJENA 2: Daniel Ljuboja
RAZVAŽAČ UGLJENA 3: Slaven Juriša

SILOVANA UČITELJICA: Doris Šarić-Kukuljica
SLIJEPAC S MAJMUNOM: Davor Borčić
PRODAVAČ TIFOIDNE VODE: Branko Supek

ŠEF VATROGASNE BRIGADE: Mihael Nosek

VRKLJANI:
DJED PARALITIK: Vladimir Krstulović / Franjo Džimi Jurčec
NESRETNA DJEVOJČICA: Dora Polić
SIN KRETEN 1: Damir Šaban
SIN KRETEN 2: Branko Meničanin / Saša Anočić
OTAC ČINOVNIK BEZ VOLJE: Mihael Nosek
MAJKA – SPOL U NJOJ GORI: Ksenija Ugrina

JURIŠIĆEVI:
VLASTA: Katarina Bistrović-Darvaš
OTAC AKCESIST: Zoran Čubrilo
MAJKA FRAULIKA KATOLKINJA: Suzana Nikolić
MRTVI SIN JEDINAC VUNDERKIND MILAN: Kristijan Ugrina

MARKOVICHEVI:
EXCELLENZ: Maro Martinović
ŽENA ŠVABICA: Zdenka Marunčić
SLUŠKINJA: Nađa Perišić-Nola
DOKTOR: Edvin Liverić

NIETZSCHEOVI:
NIČEOVAC: Siniša Miletić
ISPIJENA MAJKA: Nataša Dorčić
HAUZMAJSTERICA – STARA UDOVICA: Urša Raukar

MRTVI SIN – KRVAVI KONJANIK: Filip Nola

CUGSFIRER: Damir Šaban

BOLESNA MLJEKARICA 1: Ana Krajtmajer
BOLESNA MLJEKARICA 2: Krešimir Mikić
BOLESNA MLJEKARICA 3: Dina Ekštajn Kecerin
BOLESNA MLJEKARICA 4: Ana Jurić

DOSADNI SVIRAČ 1: Miroslav Barač
DOSADNI SVIRAČ 2: Zoran Jašek
DOSADNI SVIRAČ 3: Srećko Zubak

BABA S CIGLANE: Marica Vidušić

NADBISKUP: Davor Borčić
OPAKI DEBELI KANONIK: Bojan Navojec
SVEĆENIK 1: Daniel Ljuboja
SVEĆENIK 2: Slaven Juriša
ČASNA SESTRA 1: Ana Krajtmajer
ČASNA SESTRA 2: Dina Ekštajn Kecerin
ZALJUBLJENI ZVONAR: Marinko Maričić

ARTIST: Branko Supek

NOVINAR PROPALI POLITIČAR: Ivan Vuković

VIŠI ČINOVNIK HPZ-a: Zoran Čubrilo
ČINOVNIK HPZ-a 1: Radovan Ruždjak
ČINOVNIK HPZ-a 2: Daniel Ljuboja

MRTVI KAPLAR: Branko Meničanin / Saša Anočić
MRTVI SOLDAT 1: Slaven Juriša
MRTVI SOLDAT 2: Marinko Maričić

STOLAR FRANC GUŠIĆ: Kristijan Ugrina
STOLAR ŽENOUBOJICA: Bojan Navojec
STOLAR 1: Krešimir Mikić
STOLAR 2: Edvin Liverić

IVAN KRSTITELJ: Kristijan Ugrina
MARIJA: Marica Vidušić
ANGELUŠ 1: Slaven Juriša
ANGELUŠ 2: Daniel Ljuboja
SVETI JOSIP: Edvin Liverić
JOSIPOV PAJDAŠ 1: Bojan Navojec
JOSIPOV PAJDAŠ 2: Branko Meničanin / Saša Anočić
JOSIPOV PAJDAŠ 3: Krešimir Mikić

MOZES BETTELSOHN: Davor Borčić

LEŠINA VELIKOG HODŽE: Marinko Maričić
LEŠINA ZARAŽENOG SIKHA 1: Siniša Miletić
LEŠINA ZARAŽENOG SIKHA 2: Radovan Ruždjak
LEŠINA ZARAŽENOG SIKHA 3: Daniel Ljuboja
LEŠINA ZARAŽENOG SIKHA 4: Slaven Juriša
LEŠINA ZARAŽENOG SIKHA 5: Ana Krajtmajer
LEŠINA ZARAŽENOG SIKHA 6: Dora Polić
LEŠINA ZARAŽENOG SIKHA 7: Ana Jurić
LEŠINA ZARAŽENOG SIKHA 8: Dina Ekštajn Kecerin
LEŠINA ZARAŽENOG SIKHA 9: Krešimir Mikić
PREFRIGANI HRVATSKI MISIONAR U INDIJI: Edvin Liverić
INDIJSKA ZMIJA: Anica Tomić

MESAR 1: Branko Supek
MESAR 2: Mihael Nosek
MESAR 3: Vladimir Krstulović / Franjo Džimi Jurčec
MESAR 4: Filip Nola
MESAR 5: Maro Martinović
MESAR 6: Bojan Navojec

HRVATSKI PARNAS 1: Nataša Dorčić
HRVATSKI PARNAS 2: Nađa Perišić–Nola
HRVATSKI PARNAS 3: Urša Raukar
HRVATSKI PARNAS 4: Ksenija Ugrina
HRVATSKI PARNAS 5: Katarina Bistrović-Darvaš
HRVATSKI PARNAS 6: Suzana Nikolić

GOSTIONIČARKA: Krešimir Mikić

KOZMIČKI ŽONGLER JAPET: Krešimir Mikić
KOZMIČKI ŽONGLER KLIMENA: Ana Krajtmajer
KOZMIČKI ŽONGLER ATLAS: Bojan Navojec
KOZMIČKI ŽONGLER PROMETEJ: Radovan Ruždjak
KOZMIČKI ŽONGER MENOTEJ: Daniel Ljuboja
KOZMIČKI ŽONGLER EPIMETEJ: Slaven Juriša
KOZMIČKI ŽONGLER EUROPA: Anica Tomić

Životinje: muhe, ptice, kunić, kujica Lady, majmun, crna ptica, poznate indijske zmije, krvoločni psi (Nelson, Ari, Bond – uzgajalište Issy Top)