Vrata do

Redatelj: Rene Medvešek

Tekst: Po motivima pripovijetke Jedanaest uboda ljutnje Svjetlana Lacka Vidulića

Govoreći o duhovnom siromaštvu, beznađu, nasilju, agresiji, srdžbi, bijesu, boli i o strašnom zločinu, predstava stvara raznolik ludički šaren svijet, koji ne gubi nadu, svijet kojem vjera, ufanje i ljubav nisu samo pojmovi iz katekizma, već oni koji se žive punim plućima i ne mogu se zatrti...

 

Više o predstavi

Za kazalište Renea Medvešeka potrebno je tek nešto dasaka i mnogo strasti, te neupitna želja da se na pozornici progovori o onome što je zagubljeno, zanemareno i zatomljeno, uzgredno, naizgled nevažno, o onome što upravo u svojoj rubnosti zauzima središnje ili odsudno mjesto našega života.

Taj govor se ispisuje rječitim tišinama što prizivaju stvarnost poput sna i san poput stvarnosti, čineći razlike gotovo nevidljivima. Život/smrt, prisutnost/odsutnost, priroda/kultura, čežnja/akcija, zbiljsko/imaginarno, rubno/središnje… u svojoj oprečnosti samo se upotpunjuju, jer svaki se pojam usmjerava na onaj drugi i pomoću drugoga ostvaruje. Mišljenje uvijek funkcionira u oprečnostima – upozoravaju teoretičari, a protok žudnje između dviju zacrtanih krajnosti određuje kontinuitet te pokreće i scenska zbivanja i nas same. Stoga se u Medvešekovim scenskim slikama u kojima, primjerice, epizodisti preuzimaju mjesto protagonista te junacima postaju gubitnici iz našega susjedstva, s lakoćom prepoznajemo.

Svjetovi su to što egzistiraju na dohvat ruke, pred našim očima ili u njima. Te iako nam se ponekad čini da o njima malo ili ništa ne znamo, oni su nam toliko blizu da ih ne možemo zanijekati, dok njihov paralelizam, protežući se u beskonačnost, neprestance umnožava iste ili barem slične slike. Naposljetku nismo sigurni jesu li to naši ili njihovi životi te preslikava li teatar stvarnost ili stvarnost samo preslikava teatar. Nije riječ više ni o imitaciji, niti udvajanju, već o pomicanju granica s onu stranu njihova ili našega, fiktivnoga ili zbiljskoga, o usporednim životima u kojima je izbrisana crta razgraničenja i sve je postalo istoznačnim, ma koliko nam se činilo drugačijim. Zrcala što su pred nama (imaginarno) postavljena nude nam svakodnevno u odrazima mnoštvo naših dvojnika te i naša zbilja, koliko je god pokušavali očuvati »autentičnom», nalikuje, po nečemu ili po mnogo čemu, onoj susjedovoj. Preostaje nam stoga, u ovom slučaju, još samo odškrinuti “Vrata do…”.

Premijera: 17. prosinca 2005.