Vijesti

PRECIZNOST MISLI I PERFEKCIONIZAM IZVEDBE – 40 GODINA RADA KOSTIMOGRAFKINJE DORIS KRISTIĆ

Objavljeno: 03.01.16.
PRECIZNOST MISLI I PERFEKCIONIZAM IZVEDBE – 40 GODINA RADA  KOSTIMOGRAFKINJE DORIS KRISTIĆ

U kazalištu su, i tijekom povijesti i u suvremeno doba, učestale proslave rada pojedinih glumaca, pjevača i plesača te pisaca ili redatelja, ali su zato daleko rjeđa svečana obilježavanja rada drugih ništa manje važnih umjetničkih profesija u kazalištu kao što su kostimografija ili scenografija. Obilježavanje 40. obljetnice umjetničkoga rada u kazalištu već je samo po sebi iznimno dostignuće i čast, a u kontekstu uvodno rečenoga čini se neobično važnim što se napokon prigodno slavi i obljetnica četiriju desetljeća rada jedne kazališne
kostimografkinje. Tim više što je riječ o kostimografkinji Doris Kristić koja je u proteklih četrdeset godina nanizala gotovo četiri stotine kazališnih kostimografija te trinaest filmskih, a da pritom tempo njezina rada u svečarskoj godini nije nimalo izgubio na snazi, štoviše – samo je u tekućoj 2015. osmislila više stotina kostima za dramske, baletne i operne predstave u zemlji i inozemstvu (primjerice, više od dvije stotine za Minkusovu Bajaderu i oko tri stotine za Verdijeve Sicilijanske večernje). A angažmanima koji joj tek predstoje ne nazire se kraja...Korijene kostimografske pustolovine Doris Kristić (Dubrovnik, 17. lipnja 1953) valja tražiti još u njezinu djetinjstvu kada je kao djevojčica prebirala po majčinu ormaru, potajice parala njezine haljine i dala ih prekrajati prema vlastitim zamislima, te u bogatoj kazališnoj tradiciji i atmosferi rodnoga Dubrovnika. Interes za modu i ljubav prema kazalištu već su se u završnim razredima osnovne škole objedinili u jasnoj viziji budućega životnog poziva. S obzirom na to da u vrijeme njezina stasanja u Hrvatskoj nije postojao studij za akademsku izobrazbu kostimografa, dječja želja počela se ostvarivati odlaskom na kostimografski i modni studij na Akademiji za kostim i modu u Rimu, koji je završila u rekordnome roku, kao i specijalistički studij kazališne i filmske kostimografije (1975). Studiranja u Rimu danas se prisjeća kao „najdivnijeg sna” tijekom kojeg je, zahvaljujući iznimnim profesorima poput slikara Achillea Perillija, povjesničara umjetnosti Nella Ponèntea, teoretičarke kostima i kostimografkinje Rosane Pistolese, kostimografa i scenografa Daria Cecchija te teatrologa Achillea Fiocca, stekla znanja i vještine koje su je bitno oblikovale u profesionalnome, pa i osobnom pogledu i koje smatra važnima za formiranje kvalitetnoga kostimografa (povijest umjetnosti, povijesti odijevanja i povijest kazališta i filma kao osnova; scenografija, vizualno oblikovanje i fotografija kao nadgradnja; praksa).Nimalo jednostavan put profesionalne kazališne kostimografkinje započela je već s dvadeset dvije godine, realizirajući prvu samostalnu kostimografiju u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku (A. Strindberg, Gospođica Julija, 1975) u suradnji s redateljem Tomislavom Durbešićem. Neka od prvih iskustava stjecala je volontirajući na filmu Zatvoreni obiteljski krug L. Viscontija, potom i kratko asistirajući I. Kostinčer i J. Buić, no na njoj je najdublji profesionalni i privatni trag ostavila kostimografkinja Ika Škomrlj, koju često naziva i svojom drugom akademijom i svojom drugom majkom.Isprva je djelovala kao slobodna umjetnica,radeći najprije s brojnim uglednim domaćim i inozemnim redateljima koji su dolazili režirati u Dubrovnik. Među njima svakako valja apostrofirati Vladu Habuneka, od kojeg je kao mlada kostimografkinja mnogo naučila o estetici kostima i kazališta u cjelini (Y. Mishima, Madame de Sade). Potom je počela raditi kostime za kazališta u svim zemljama bivše Jugoslavije te u Italiji i Mađarskoj, da bi se 1989. godine skrasila u Zagrebačkome kazalištu mladih, u kojem do danas je zaposlena kao jedna od malobrojnih kućnih kostimografkinja u novome tisućljeću (T. Bakarić, Smrt Stjepana Radića, C. Sternheim, Nacija, M. Krleža, Zastave, S. Šnajder, Kamov. Smrtopis, L. N. Tolstoj, Ana Karenjina, A. P. Čehov, Galeb, F. M. Dostojevski, Idiot). Osim za matično kazalište u kojem i slavi veliku obljetnicu, tijekom četiriju desetljeća plodne kostimografske karijere osmislila je tisuće kostima za sva zagrebačka kazališta kao što su Hrvatsko narodno kazalište (J. Ford, Šteta što je kurva, L. Pirandello, Večeras se improvizira, H. McCoy, I konje ubijaju, zar ne?, I. Boban, Zagorka), DK Gavella (P. de Beaumarchais, Figarova ženidba, M. Krleža, Leda), Teatar ITD (S. Mrożek, Pješice, T. Stoppard, Travestije), ZGK Komedija, SK Kerempuh, Kazalište Trešnja, GK Žar-ptica, Zagrebačko kazalište lutaka... Surađivala je i u hrvatskim kazalištima u Splitu, Rijeci, Varaždinu i Osijeku, a mnoge uspjele kostimografije realizirala je u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara (W. Shakespeare, Hamlet, P. Calderón de la Barca, Život je san, M. Držić, Dundo Maroje, F. Dürrenmatt, Posjet stare dame). Istaknutu kostimografsku karijeru Doris Kristić ostvarila je i izvan granica Hrvatske, napose 1980-ih , djelujući diljem bivše države u suradnji s redateljima Ljubišom Ristićem (Misa u a-molu, 1981, Tajna crne ruke, 1984), Ljubišom Georgievskim (W. Shakespeare, Julije Cezar, 1982) ili Dušanom Jovanovićem (Smrad opera, 1982, Ana, 1984, Blodnje, 1986) s kojim je, primjerice, rado osmišljavala eksperimentalne spojeve različitih stilova (kabuki i španjolski barok u predstavi Dubrovačkih ljetnih igara, Život je san, 1987). Pritom je osobito uspješnu kostimografsku karijeru, usporednu s onom hrvatskom, izgradila u Sloveniji, u suradnji sa slovenskim redateljima (D. Jovanović, Z. Šedlbauer, M. Hočevar, M. Uršič) realiziravši pedesetak predstava u svim ljubljanskim i gotovo svim slovenskim kazalištima te se tijekom osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća dijelom smatrala i slovenskom kostimografkinjom. Najveći broj slovenskih predstava realizirala je s Janezom Pipanom, redateljem s kojim se, kaže, mogla sporazumjeti u svega par riječi, a bile su to redom iznimne predstave (S. Przybyszewska, Dantonov primer, 1985, W. Shakespeare, Hamlet, 1994. i Macbeth, 1997, D. Smole, Krst pri Savici, 1994). Od redatelja s kojima je voljela i voli raditi ističu se još Janusz Kica, Ivica Boban, Miro Međimorec, Paolo Magelli, Georgij Paro, Rene Medvešek, Krešo Dolenčić, Božidar Violić, Joško Juvančić...U kazalištu najčešće i najradije osmišljava kostime za dramske predstave, ali u posljednje vrijeme sve češće kostimografski oprema i operne predstave koje je, nakon opera Orfej i Euridika i Elektra (1977) te Pimpinone (1978) s početka karijere, poslije ostavila po strani, no pritom je važno naglasiti da i operi pristupa iz dramske vizure, odbacujući tradiciju teških i monumentalnih opernih kostima u skladu sa suvremenim promišljanjem operne režije. Nešto se rjeđe odlučivala za klasični bijeli balet jer je u njemu, kaže, sve velikim dijelom zadano, no zato je više puta radila kostimografije za suvremeni ples surađujući sa Zagrebačkim plesnim ansamblom i Studijem za suvremeni ples te ljubljanskim Plesnim teatrom.
Iako ponajviše voli kazalište, stalnu i zapaženu kostimografsku karijeru Doris Kristić ostvarila je i na filmu, realizirajući kostime za trinaest filmova u suradnji s redateljima Antom Babajom (Izgubljeni zavičaj, 1980), Krešom Golikom (Vila Orhideja, 1988) i, najčešće, Dejanom Šorkom (Mala pljačka vlaka, 1984, U zemlji čudesa, 2009). Također je surađivala i na televiziji, primjerice, u TV dramama Turopoljski top i Maskerata (1981), iako će naglasiti da je televizija nikada nije previše intrigirala i da je klasične televizijske kostimografije radila samo na početku karijere.Poseban dio u njezinoj umjetničkoj biografiji čini i kreiranje autentičnih povijesnih odjevnih predmeta za različite muzeje (Hrvatski povijesni muzej, Muzej grada Zagreba, Knežev dvor), ali i kostimografsko rješavanje različitih manifestacija i događaja kao što su otvorenje Univerzijade u Zagrebu te otvorenja kazališnih zgrada u Novoj Gorici i Skopju.Kao što je nisu zaobilazili brojni angažmani i nerijetko iscrpljujući usporedni rad na više projekata, nisu je zaobilazile ni nagrade. Za svoj kostimografski rad Doris Kristić primila je veći broj priznanja i nagrada u Hrvatskoj i zemljama bivše države, koje je u ovakvom tekstu nemoguće redom pobrojati, a samo neke od njih su nagrada Sterijinoga pozorja, niz nagrada za predstave realizirane u Sloveniji, Zlatna arena za filmsku kostimografiju ili čak četiri nagrade Hrvatskoga glumišta za kostimografiju.Podjednako uspješna i u realizaciji suvremenoga kostima (koji ne kupuje, nego također smišlja i daje šivati), osobito se nametnula minucioznim oblikovanjem stilskoga kostima koji se odlikuje povijesnom preciznošću i profesionalnom izradom. Zazirući od kostimografije kao osobne izložbe ili ekshibicije kostimografa, u svome se kostimografskome radu zalaže za kostim u službi predstave, koji upotpunjava predodžbu o dramskome liku, ugodan je izvođaču i sudjeluje u glumačkom oblikovanju lika, uklapa se u zahtjeve dramskoga teksta i redateljske koncepcije, pomaže publici u razumijevanju lika i predstave i nije suviše zamjetan, upadljiv i nametljiv već ponajprije funkcionalan: „Kostimografija koju i ne osjetite dobra je kostimografija”, zaključit će.U radu na kostimima Doris Kristić polazi od predloška i redateljske koncepcije te potreba samih izvođača, nadahnjujući se umjetnošću i obilježjima zadane epohe. Definirajući skicu kao „svojevrsnu zabilješku kostimografove zamisli”, ubraja se među kostimografe koji skice (u njezinu slučaju najčešće akvarelirane crteže) smatraju važnim polazištem u komunikaciji kostimografa, redatelja i krojačnice, ali u prvome redu ističu važnost realiziranoga kostima kao konačnog kostimografova umjetničkog autorskog djela, koje se s obzirom na fundusni način razmišljanja o kostimima u Hrvatskoj, nažalost, nedovoljno često poštuje. Kraj teksta o četrdeset godina jedne iznimne umjetničke karijere, a karijera Doris Kristić to nedvojbeno jest, stoga se možda može zaključiti mišlju u potrebi očuvanja kako kriterija profesionalnosti koje je Doris Kristić (p)održavala cijeli svoj radni vijek tako i njezinih umjetničkih djela – kostima – kao zaloga očuvanja važnoga dijela hrvatske kazališne povijesti, ali i ljestvice vrijednosti ispod koje se u budućnosti ne bi smjelo ići.