Alisa u Zemlji čudesa

Svi smi mi ovdje pomalo ludi

 „Svi smo mi ovdje pomalo ludi”, rečenica je koju će Alisa tijekom putovanja u svoju unutrašnjost, mnogo puta čuti. Put vlastitog odrastanja za Alisu je put prihvaćanja vlastite ludosti. Ludosti oslobođene negativnog sadržaja, ludosti koja postaje sinonimom drukčijosti i posebnosti. Biti lud znači biti drukčiji, biti svoj i uvijek maštati. Alisin put u Zemlju čudesa put je u središte sebe, put prihvaćanja Sebe. Na početku tog putovanja, Alisa je dijete koje ne želi odrasti. Ne želi postati još jednom u nizu odraslih ljudi zatočenih pravilima i dosadom. U borbi protiv odrastanja, suočena s pitanjem kakvom želi biti ako ne odraslom, Alisa ostaje bez odgovora i gubeći svoje ime, gubi i svoj identitet. Put u Zemlju čudesa put je u sebe u potrazi za izgubljenim identitetom. Prostor Zemlje čudesa prostor je dječje glave, dječje podsvijesti i beskrajnih mogućnosti u kojima Alisa traži i susreće samu sebe u drugim likovima. Svijet u kojem oni žive, s jedne strane, dovoljno je lud da omogući sve što možemo zamisliti. S druge strane, taj isti svijet u sebi nosi toliko pravila od kojih želimo pobjeći. Upravo zbog te dvostranosti svijeta koji joj se otvara, jedna ne tako obična djevojčica pokušat će pripasti svakom od likova, istodobno pokušavajući pobjeći od svakog od njih. Želja za pripadanjem svojstvena je svakom čovjeku, a strah od nepripadanja i neprihvaćanja najveći je strah svakog djeteta i svakog odraslog čovjeka. Pripasti sebi znači odrasti. Na putu prema odrastanju svaki od likova koje Alisa susreće personifikacija je njezinih strahova, predrasuda i dječje ludosti. U borbi protiv njih, a samim time i protiv same sebe, Alisa postaje onim protiv čega se bori, onim što nije htjela biti, a sve to u službi odrastanja kao prihvaćanja drukčijosti, ludosti i mašte. Kako bi shvatila tko je i kakvom želi biti, Alisa mora otkriti i najmračniji dio sebe, onaj koji joj se ne sviđa i kojega se najviše boji – najodrasliji dio sebe. Alisin strah utjelovljen je u liku Kraljice, majke koja svoje dijete imenuje onako kako ona želi. „Ako ne znaš tko si, ja ću ti reći”, rečenica je kojom odrasli oblikuju i ukalupljuju djecu. Naša Alisa bori se upravo protiv toga. Ona i dalje želi maštati, biti drukčijom, želi prihvatiti Sebe i biti sve što poželi. Alisa u Zemlji čudesa predstava je o strahu od odrastanja kakvo nam nameće društvo. „Nemoj maštati!”, „Nemoj biti drukčiji!”, „Nemoj se smijati!”, „Uklopi se!”, „Ponašaj se!”, „Nemoj misliti!”, „Nemoj plakati!”, „Nemoj biti znatiželjan!”, „Budi pristojan!”, „Pazi što govoriš!”, „Pazi kako izgledaš!”, samo su neke od naredbi u svakodnevici odrastanja. Takve zabrane rezultiraju strahom od odrastanja kao gubitkom sebe. Alisa je odlučila reći NE svim tim zabranama i suočiti se s posljedicama takve odluke. Njezino putovanje kroza Zemlju čudesa predstavlja borbu za sve što želi (p)ostati.

 Tamara Kučinović i Ivana Đula

Razigrani svijet kojemu se iznova vraćamo

 Toga ljetnoga sunčanog dana, 4. lipnja 1862, dok su plovili čamcem rječicom Isis, pritokom Temse, mladi oxfordski profesor matematike Charles Lutwidg Dodgson nije ni u najluđim snovima mogao naslutiti da je uz njegovu karijeru matematičara upravo rođena i karijera pisca, čija će djela oduševljavati publiku dijelom svijeta. Alica Liddell, jedna od triju kćeri dekana sveučilišta, nije mogla ni sanjati da je toga dana postala jednom od najpamtljivijih likova engleske književnosti za mlade, koja će u stoljećima što će uslijediti nadahnjivati i čitatelje i pisce diljem svijeta.

Riječ je o izletu čamcem na koji su uz Alicu i profesora Dodgsona, krenuli Dogsonov prijatelj Robinson Duckworth i Aličine sestre Lorina Charlotte i Edith. Dan je bio sunčan, zlaćast, plavim nebom mirno su plovili oblaci, a uspavanom rijekom čamac…

Djevojčice su zaželjele da im Charles ispriča priču. Charles je uživao u društvu djece i želio ih je zabaviti. Priča o djevojčici Alici koja je krenula u potragu za Bijelim Zecom i tako ušla u podzemni svijet prepun fantastičnih pojava i dogodovština svidjela se djevojčicama, posebice Alici koja je zamolila Charlesa da je za nju i zapiše, kako bi je mogla čitati kad god poželi. Charles Lutwidge Dodgson to je i učinio. Tako je nastala jedna od najljepših priča za djecu koja više od stotinu i pedeset godina osvaja srca mladih, ali i zahtjevnijih čitatelja diljem svijeta.

U kolovozu iste godine Charles je s djecom otišao još na dva izleta i nastavio pričati priču o djevojčici Alici i njezinim dogodovštinama, a tek je u rujnu počeo priču i zapisivati. Priči je dao naslov Aličine pustolovine pod Zemljom (Alice’s Adventures Under Ground), ali ju je objavio na dan izleta 4. lipnja 1865. pod naslovom Aličine pustolovine u Zemlji čudesa (Alice’s Adventures in Wonderland) s ilustracijama Johna Tenniela, slavnoga ilustratora čije se ilustracije i danas objavljuju uz Alicu. Knjigu je Charles Lutwidge Dodgson objavio pod pseudonimom Lewis Carroll.

Aličine pustolovine u Zemlji čudesa, ta ludička priča za djecu, izazvala je obrat u engleskoj dječjoj književnosti. Fantastičnim likovima i maštovitim zapletima ugrozila je didaktičku i pedagošku literaturu koja se tada pisala za djecu. Novost što ju je Lewis Carroll unio u književnost za djecu jest poigravanje s iskustvom zbilje. Naime, Alica kreće u potragu za Bijelim Zecom neprestano mijenjajući veličinu, zbog čega se zamalo utopi u jezeru vlastitih suza, i stiže u Zemlju čudesa, gdje susreće brojne neobične likove, primjerice, Cerigradsku Mačku, koja stiže dio po dio, potom Ožujskoga Zeca, Klobučara i Puha, koji cijeli dan piju čaj jer su se posvađali s vremenom, pa je kod njih stalno pet sati poslijepodne – vrijeme kada se u Engleskoj pije čaj. Alica odlazi i na vrtnu zabavu kod Kralja i Kraljice Srca, igraćih karata koji goste dočekuju na prijestolju, a Kraljici je najdraža rečenica: „Odrubi mu glavu!” Alica se susreće s jednim drugim svijetom, posve drukčijim od onoga u kojemu je odrasla.

Vrijeme o kojemu Lewis Carroll pripovijeda naziva se viktorijanskom erom, razdobljem u kojemu je Engleskom vladala kraljica Victoria (1819–1901). Bijaše to vrijeme sigurne Engleske koja je širila svoju gospodarsku i kolonijalnu vlast diljem svijeta. Alica je u zbiljskome svijetu bila naviknuta na siguran, pažljivo ustrojen svijet koji se temeljio na čvrstim i racionalnim pravilima. U Zemlji čudesa ona se susreće s drukčijim svijetom – svijetom iracionalnosti i apsurda. No taj novi svijet, zapravo, i nije mnogo drukčiji od zbiljskoga, on samo upozorava na apsurd koji racionalni svijet uspješno prikriva. Tu tvrdnju možemo potkrijepiti mnogim Aličinim pustolovinama i neobičnim susretima. Pokušajmo to učiniti prisjećajući se njezina upoznavanja s lažnom kornjačom. Naime, u stvarnome svijetu lažna kornjača ne postoji, ali postoji juha od lažne kornjače. Kako može postojati juha od nečega što ne postoji? Može, jer se racionalni svijet temelji na apsurdu, samo to, za razliku od izmaštanoga, uspješno prikriva. Objašnjenje se zapravo skriva u činjenici da se u doba kada je Lewis Carroll pisao roman, u Engleskoj često umjesto juhe od skupoga kornjačina mesa kuhala njezina imitacija od teleće glave, a juha se nazivala juhom od lažne kornjače. U izmaštanome svijetu Zemlje čudesa, koji je naoko iracionalan, lažna kornjača postoji jer postoji i juha od njezina mesa, a genijalni John Tenniel oživotvorio ju je kao križanca kornjače i teleta.

Slijedom toga, i Kraljica Srca ima se pravo ponašati kao prava kraljica, iako je samo igraća karta, a ne živa osoba. Alica je isprva zbunjena svim tim događajima, svim tim bićima koje upoznaje i apsurdnim rečenicama koje ona izgovaraju. U svijetu u kojemu se našla ne vrijedi više iskustvo poznato iz svijeta iz kojega je došla. Novootkrivenim svijetom vlada jedna druga logika – logika jezika.

Što je Lewis Carroll zapravo ispripovjedio tom pričom? Stvarajući svijet mašte koji pobuđuje dječju imaginativnost i kreativnost, Lewis Carroll omogućio je svim čitateljima Alice da svijet mijenjaju i objašnjavaju putem vlastite igre. Ta novootkrivena mogućnost nije zastrašujuća. Naime, u trenutku kada svi događaji u Zemlji čudesa počnu prerastati Aličine sposobnosti shvaćanja, kada dođu do točke u kojoj bi se mogli pretvoriti u noćnu moru, dakle, u nešto neugodno i zastrašujuće, Alica se budi i vraća u poznat i siguran svijet. Vjerojatno je upravo kombinacija pustolovine i sigurnosti, izmaštanoga svijeta i svijeta koji dobro poznajemo učinila taj roman jednim od najpopularnijih, a njegove likove poznatima djeci diljem svijeta.

Šest godina nakon što je objavio Aličine pustolovine u Zemlji čudesa, Lewis Carroll je napisao i svojevrsni nastavak tog romana – Što je Alica otkrila iza zrcala (Through the Looking Glass and What Alice Found There). U tom romanu Lewis Carroll stvorio je izmaštani svijet u kojemu je zbilja prikazana kao u izvrnutome zrcalu. U tome novom svijetu sve ide obrnutim redom – od kraja prema početku. Veoma je važan i odnos jezika i zbilje. Vjerojatno se sjećate pjesme Hudodrakija (Jabberwocky), koja je postala sinonim za iracionalni govor. Nju je posebice bilo teško prevesti na hrvatski jezik, no to je upravo genijalno učinio poznati hrvatski pjesnik i prevoditelj Antun Šoljan (1932–1993). O odnosu smisla i besmisla, odnosno racionalnosti i apsurda te o prevođenju pjesme i njezinu prenošenju iz engleske kulture u hrvatsku zapisao je:

„Danas su nam pouke koje izlaze iz tog teksta – a morale bi izlaziti i iz prijevoda – razgovjetnije i pristupačnije: on dokazuje da se u svakom besmislu krije neki smisao – kao što se možda u svemu ljudskome, što se nama čini strašno smislenim, krije uvijek zametak besmisla. (…) Logično i apsurdno samo su dva lica iste medalje. Francuski pisac Michael Tournier naziva ‚Alicu realizmom koji isključivo preko do krajnosti dotjerane preciznosti i racionalnosti dospijeva do fantastike’. Tako i suvremeni njemački prevoditelj Alice, W. E. Richartz, govori kako je u svom postupku stalno nastojao u jeziku ‚pronaći onu točku gdje preciznost prelazi u apsurd’. (…)

Ime moga Jabberwocka – Hudodrak – mogao bi biti negdje iz Habdelića, dakle iz literature 16. i 17. stoljeća: sam drak, naravno, arhaični je izraz za zmaja. U vajtolnom maču, spretniji će enigmat lako pronaći okrenutoga tolvaja – koji je tako iz starije literature preko Krležinih Balada stigao amo. Stomorova stabla, koja po svoj prilici rastu negdje oko Zadra, mogla su amo doći preko Brlić-Mažuranićke. Način Hudodrakova moćnog i bučnog kretanja jest vignjetanje koje je amo došlo s jednog bogumilskog stećka. (…) Mladi junak na konju na kraju pjesme ‚galumfira’– prilično je lako vidjeti da to znači ‚trijumfalno galopira…’ (…)”

U prilog tome spomenimo i razgovor što ga Alica vodi s jajoglavim Dundom Bumbom.

– Kad ja upotrijebim riječ – rekao je Dundo Bumbo jako samopouzdanim tonom – ona znači točno ono što ja hoću da znači – ni više ni manje.

– Pitanje je samo – rekla je Alica – možete li vi natjerati riječi da znače toliko različitih stvari.

– Pitanje je jednostavno – rekao je Dundo Bumbo – tko će komu biti gospodar… i to je sve!

Igra i mogućnost drukčijeg odnosa između riječi, odnosno jezika i zbilje na kojoj Lewis Carroll gradi svoju priču, zapravo dovodi u sumnju uobičajeno tumačenje toga odnosa. Autor, zapravo, prokazuje jezik kao sredstvo kojim se proizvode predrasude što onemogućuju potpunu slobodu i spontanost ljudskih odnosa.

Godine 1876, dakle pet godina nakon Aličinih pustolovina ispripovijedanih u romanu Što je Alica otkrila iza zrcala, Lewis Carroll objavljuje poemu Lov na snarka (The Hunting of the Snark), a nakon nje slijede Rima? i Razum? (Rhyme? and Reason?, 1883) te Silvija i Bruno (Sylvie and Bruno, 1889).

Kako bismo najkraće mogli opisati poetiku Lewisa Carrolla? Pozivom na igru? Fantastičnom parodijom zbilje? I jedno i drugo odgovara na postavljeno pitanje. No mnogo je važnije da je Lewis Carroll bitno utjecao na daljnji razvoj književnosti za djecu te da je za života doživio golem uspjeh Alice diljem svijeta.

Knjiga o Aličinim pustolovinama dospjela je i u ruke kraljice Victorije. Aličine pustolovine toliko su se svidjele kraljici da je autoru poručila da ne bi imala ništa protiv da svoje sljedeće djelo posveti – njoj. Charles Lutwidge Dodgson to je i učinio, pa je Njezino Veličanstvo uskoro primilo knjigu posvećenu njoj, a naslov joj je bio Elementarna rasprava o determinantama (An Elementary Treatise on Determinants).

Lewis Carroll nadahnuo je mnoge pisce, njegove priče zauzimaju središnje mjesto odrastanja generacija čitatelja, a odnedavno su Aličine pustolovine dobile i svojevrsni nastavak. Engleska spisateljica A. G. Howard (1970) svjetsku je slavu postigla romanima Između dva svijeta (Splintered) i Ludi svijet (Unhinged), u kojima pripovijeda o prapraunuci Alice Liddel, djevojčici Alyssi Gardner, koju proganja šaputanje kukaca i cvijeća. Jednoga dana Alyssin se život okrene naglavačke… Zakorači u zrcalo, i s druge strane strane otkrije pravu Zemlju čudesa, mjesto mnogo mračnije i uvrnutije od onoga koje je opisao Lewis Carroll. Kako bi skinula prokletstvo sa svoje obitelji, mora proći niz kušnji – isušiti ocean Aličinih suza, probuditi goste na čajanci, pokoriti strašnoga grlograba i još mnogo toga. Još nitko nije tako prelijepo uhvatio svijet koji je Lewis Carroll ispreo poput mreže u nevinim dječjim srcima… Igra se nastavlja.

 Miroslava Vučić

Premijera: 18. studenoga 2017.