Na početku 21. stoljeća u Hrvatskoj Udruga Franak objavila je Crnu knjigu u kojoj je skupljeno 99 svjedočanstava o posljedicama dužničke krize na svakodnevni život dužnika. Crna knjiga nosi posvetu – „nama i njima”. Pritom se to „nama” vjerojatno odnosilo na same dužnike, koji su tada zbog velikog skoka tečaja švicarskog franka 2011. preko noći postali dužnijima nego što su bili kad su podignuli kredite. Članovi Udruge Franak tada su zbijali redove za borbu koja će u povijesti biti zabilježena kao prva kolektivna tužba građana protiv banaka u Hrvatskoj. To „njima” iz posvete vjerojatno se odnosilo na visoko pozicionirane državne dužnosnike te na pripadnike bankarskog sektora, poglavito na menadžere i dioničare banaka, koji su iskoristili tržišnu priliku plasiranja rizičnih kredita građanima, ne imajući na umu ni na savjesti ideju da se balon ekonomskog optimizma i rasta može rasprsnuti u trenutku.

Na početku 21. stoljeća u Hrvatskoj jedna je banka pokrenula marketinšku kampanju u povodu proslave stote obljetnice svoga djelovanja. Otvorila je vremenski trezor te pozvala građane da u njega pohrane njima drage predmete. Ti predmeti bit će čuvani stotinu godina te predani budućim generacijama 2114. godine. Vremenski trezor pohranjen je na drugoj razini ispod glavnoga gradskog trga hrvatske metropole, zaštićen je elektroničkom i mehaničkom zaštitom, dvostrukom bravom, videonadzorom, alarmom za potres, vodu i vatru. Doima se kao da vremenska kapsula te banke može izdržati i one najcrnje apokaliptične scenarije budućnosti koje gledamo u filmovima. „Za sto godina sve mora izgledati kao danas” – govorili su predstavnici banke 2014. godine, potičući građane da u vremensku kapsulu pohrane svoje „emotivne depozite”.

Članovi Udruge Franak odlučili su u vremenski trezor banke pohraniti Crnu knjigu, kako bi tim medijskim činom onemogućili plan banke da povrati povjerenje građana, povjerenje izgubljeno zbog prve velike ekonomske krize s početka 21. stoljeća. Dužnici su uz Crnu knjigu pohranili i nepravomoćnu presudu sudskog procesa protiv poslovnih banaka u Hrvatskoj, kako bi nastavili javni zagovor za konačno rješenje dužničkog problema te populacije. U tom trenutku i banke i dužnici potvrdili su zajedničko uvjerenje – svijet će za stotinu godina izgledati jednako kao i danas. Banke će i dalje biti tu, a jedna banka u Hrvatskoj slavit će dvije stotine godina poslovanja te će tom prigodom otvoriti vremensku kapsulu prepunu nekih davnih uspomena da bi dokazala da je vrijedna našeg povjerenja! Ne samo da je čuvala naš novac nego i predmete koje vrednujemo na drukčiji način, kojima pripisujemo simboličnu ili emotivnu vrijednost nemjerljivu novcem.

Marketinška kampanja banke te odgovor dužnika na kampanju sažimaju bit dugova – dugovi vežu našu budućnost za sadašnjost, stvaraju se s uvjerenjem da će budućnost izgledati jednako kao što izgleda naše danas, jer jedino ta podudarnost može omogućiti urednu isplatu dugoročnih kredita. Čak i kad se nađemo u problemima tijekom otplaćivanja dugova, neupitno je da se moraju vratiti ili namiriti nekim drugim vrijednostima kojima dužnik raspolaže, da bismo u konačnici vratili ono što smo posudili od budućnosti, da bismo potvrdili odnose moći iskazane u posveti „nama i njima”.

Predstava Crna knjiga nastala je u pokušaju propitivanja dogme da naša budućnost mora izgledati jednako kao što izgleda naša sadašnjost. To propitivanje ne izvire iz pukih želja ili fantazija o utopijama… Ono proizlazi iz činjenice da budućnost ne može i neće izgledati jednako kao sadašnjost. Poglavito zbog toga što odnose dominacije i eksploatacije s ljudskih odnosa preslikavamo na odnose naspram našeg zajedničkog doma – ovog planeta. Ekonomija koja funkcionira u korist manjine, a na štetu većine, ekonomija koja vezuje budućnost za sadašnjost onemogućavajući promjene – ekonomija dugova – u ovom kontekstu postaje opasnošću za sve, pa čak i za njezine zagovornike.

Predstava Crna knjiga tretira kazališnu pozornicu kao prostor zajedničke artikulacije problematike dužničke krize koja je svakodnevno prisutna u našoj stvarnosti. Predstava Crna knjiga upotrebljava tu dužničku krizu kao samo jedan od primjera dužničkih kriza koje su se događale ili se upravo odvijaju u svijetu. Onkraj svega, Crna knjiga pokušava ogoliti sustav u kojem živimo na njegove osnovne premise satkane oko ideja da je svaki pojedinac vlastiti poduzetnik, pa čak i u ostvarenju osnovnih životnih potreba, da je svaki neuspješan pojedinac sam kriv za vlastitu sudbinu, da smo svi u svojim dugovima sami, jednako kao što sanjamo ili umiremo sami…

Predstava Crna knjiga odriče se mogućnosti da gledatelju pruži katarzu. Ne samo zato što je posrijedi dokumentarna predstava koja prikazuje u stvarnosti još nerazriješene događaje nego zato što bi se slični događaji mogli ponoviti u vidu novih ekonomskih (i drugih) kriza u našoj bliskoj budućnosti. Crna knjiga otvorena je idejama koje se nužno ne uklapaju u dominantnu političko-ekonomsku paradigmu neoliberalnog kapitalizma. Ako su neotplativi financijski dugovi, među ostalim, ono što nas sprečava da budućnost zamislimo drukčijom od sadašnjosti, onda je važno zapamtiti da samima sebi dugujemo više od devastiranih ljudskih života i sudbina kakvi su opisani u Crnoj knjizi.

Nataša Mihoci i Borut Šeparović

Crna knjiga političke subjektivacije

Dug nije isključivo ekonomska kategorija. Dug je mnogo više. On je poput smrtonosnog urezivanja slova zakona u kožu prekršitelja u Kafkinoj kratkoj pripovijetki Kažnjenička kolonija. Ako ste ikad bili dužnik, a male su šanse da niste, bilo da imate kredit na tridesetak godina, bilo da otplaćujete pet rata za kupnju osobnog računala ili naprosto svaki mjesec otplaćujete svoj American Express, onda veoma dobro znate da vam se dug upisuje u kožu i u svijest: odsad se svaki vaš korak, svaka vaša odluka, vodi svjesnom ili manje svjesnom intencijom da se dug izravna, potrošili ste novac iz budućnosti koji vam je donio neko zadovoljstvo u sadašnjosti (stan, auto, operaciju, obrazovanje, običnu kupnju u supermarketu), ali vam je upravo zato sama ta budućnost upisana i zacrtana kao zakon u Kafkinoj noćnoj mori.

Kao što se urezivanjem svakog slova zakona prekršitelj podsjeća na zločin koji sad neraskidivo i nepovratno postaje dijelom njegova tijela, tako zaduživanjem dolazi do metamorfoze (ekonomskog) duga u krivnju (kao moralnu kategoriju) – posrijedi je proces u kojem se konačni dug između kreditora i dužnika pretvara u beskonačni dug koji se nikad ne može otplatiti, praiskonski grijeh koji čeka svoje namirenje u beskonačno neuhvatljivoj budućnosti.

Iz tog nas razloga Nietzsche, među prvima, u Genealogiji morala podsjeća da moralni pojam krivnja (Schuld) potječe od veoma materijalnog pojma dug (Schulden). Drugim riječima, ekonomski dugovi (Schulden) uza se od samog početka vezuju pojmove kao što su krivnja, savjest, dužnost. Dug nije isključivo ekonomska kategorija. Neizostavno je posrijedi politička subjektivacija.

Tu političku subjektivaciju najpreciznije opisuje prevladavajući ideologem današnjice – „ljudski kapital”. Svi smo mi, htjeli ili ne htjeli, postali meso u kažnjeničkoj koloniji Kapitala. Svi smo mi, htjeli ili ne htjeli, postali „poduzetnici sebstva” uz nalog da se sami snađemo, pri čemu moralna odgovornost, dakako, onda leži na svakome od nas, a ne više na društvu. To je ostvarenje one kultne mantre Maggie Thatcher da „ne postoji društvo, samo pojedinci”.

Ukratko, ako je u procesu tzv. financijalizacije kapitalizma od 1970-ih godina naovamo, uz metamorfozu tzv. realne ekonomije u hiperrealnu digitalnu ekonomiju, iz destrukcije „države blagostanja” u kolonije periferije (od Španjolske do Grčke, od Portugala do Hrvatske) u kojima se prakticiraju beskonačne „mjere štednje” (od privatizacije zdravstva do istrebljenja mirovina), došlo do radikalne transformacije, onda se ona nije dogodila tek u sferi ekonomije, već prije svega u sferi subjektiviteta.

Taj novi subjektivitet najbolje je opisan u Crnoj knjizi, tom dokumentu i uvidu u bespuća nove hrvatske zbiljnosti. Kao što ćemo vidjeti iz niza primjera žrtava tzv. švicaraca, dug nije tek ekonomska činjenica, on proizvodi odnose, mijenja odnose, raskida veze i obitelji, odvodi čak i u smrt. Postati „poduzetnikom sebstva” ne znači tek, kao u bajci Američkog sna ili odsad Hrvatskog sna, da svatko može krenuti od nule i uspjeti u realizaciji vlastitih potencijala, već prije svega označava salto mortale koji svakog od nas sad čini odgovornim za vlastiti uspjeh ili prije svega – neuspjeh. Prevedeno u kontekst urušavanja, odnosno uništenja socijalne države to u osnovi znači da više nije država ta koja će zajamčiti besplatno obrazovanje, zdravstvo ili socijalnu sigurnost, odsad je svaki pojedinac odgovoran sam za sebe (on ili ona valja investirati u sebe, u vlastito obrazovanje pa čak i zdravlje ili ljubav).

Zaduženi čovjek, kakav je egzemplificiran u Crnoj knjizi, istodobno je i kriv i odgovoran za vlastiti neuspjeh, on je sad taj koji na sebe mora preuzeti breme ekonomskih, političkih i društvenih neuspjeha „financijalizacije kapitalizma”, upravo one neuspjehe koje je Država prebacila i izvezla (outsourcingom) u samo društvo. To je razlog zašto u diskusijama o švicarcima u pravilu čujemo da su zaduženi sami krivi što su se zadužili, oni su znali ili su barem morali znati u što se upuštaju, nitko nije nedužan! I opet imamo obistinjenje stare Nietzscheove genealogije zbog koje dug (Schulden) automatski postaje krivnjom (Schuld).

Paradoks „proizvodnje zaduženog čovjeka” (Maurizio Lazzarato) nalazi se u tome što danas – čak i onima koji su vjerovali u „kraj povijesti” i ultimativnu pobjedu „liberalne demokracije” – postaje jasno da autonomija i sloboda koju je trebala donijeti takozvana poduzetnička klima (omiljeni termin tranzicijske Hrvatske i svih drugih postkomunističkih društava) uistinu označava još veću ovisnost ne samo o institucijama (tržišta, financija, Države) nego ujedno zavisnost o despotskom Superegu (Ja sam svoj vlastiti šef, stoga sam ujedno i odgovoran za sve što mi se događa!).

Crna knjiga, bilo da je riječ o dokumentu Udruge Franak ili najnovijoj predstavi Montažstroja, pokazuje da upravo subjektivitet postaje ključnom robom današnjice. Zaduženi čovjek proizvodi se baš kao što se proizvodi automobil, lampa ili sapun. No za razliku od automobila, lampe ili sapuna zaduženi čovjek ima osjećaje – međutim i njegovi osjećaji i njezini snovi i njihova djeca postaju robom u beskonačnom stroju novog zaduživanja. A taj stroj svoju snagu crpe ne iz prošlosti, ne iz sadašnjosti, nego iz budućnosti.

Temelj iz kojeg dug nosi svu svoju moć s jedne je strane Krivnja, a s druge Vrijeme. Jer što je kredit nego obećanje da će dug biti otplaćen? Ne danas, već sutra. Ili za deset godina. Ili za trideset. U svojoj knjizi o „poeziji i financijama” Franco Berardi Bifo podsjeća nas da krediti zapravo i nisu drugo nego „skladištenje vremena”: banke skladište našu prošlost, sadašnjost, ali prije svega našu budućnost. „Njemačke banke”, kaže Berardi, „uskladištile su grčko vrijeme, portugalsko vrijeme, talijansko vrijeme i irsko vrijeme, a sad njemačke banke novac traže natrag. Uskladištile su budućnost Grka, Portugalaca, Talijana i drugih. Dug je zapravo buduće vrijeme – obećanje o budućnosti.”

Grafit koji je godinama stajao na zidu Savske ceste u Zagrebu, taman nekako do povratka generala Ante Gotovine iz Haaga, savršeno oslikava tu našu današnju slijepu ulicu: „Nemamo Gotovinu, jel’ može Mastercard?” Danas imamo i jedno i drugo, samo pravu gotovinu (keš) više nemamo, već živimo u ekonomiji duga. Onaj tko ima moć da utječe na budućnost ujedno posjeduje ključeve za proizvodnju sadašnjosti. Odatle i važnost koju u današnjoj Hrvatskoj ima i može imati Crna knjiga, onaj tko posjeduje uvid u mehanizme sadašnjosti ujedno posjeduje ključeve za promjenu budućnosti. Shvatiti crnu knjigu političke subjektivacije koja svoje podrijetlo ima u proizvodnji zaduženog čovjeka vjerojatno je jedini izlaz iz današnje kažnjeničke kolonije.

Srećko Horvat

Premijera: 11. ožujka 2016.