TEKST REDATELJA JERNEJA LORENCIJA POVODOM SVEČANE 50. IZVEDBE PREDSTAVE ”EICHMANNA U JERUZALEMU”

EICHMANN, neki novi svijet

Predstavu Eichmann u Jeruzalemu radili smo na početku godine 2019. Prije prve probe (o tome govori Mia na početku predstave) glumcima sam poslao popis literature i filmova, kao pripremu za rad na predstavi, da dođemo ispunjeni nekim pričama, osjećajima, slikama, temama i motivima, da ne krenemo od nule. Da možemo krenuti zajedno, da nisam ja – redatelj – taj koji, kao, sve zna. To mrzim i prezirem.

I krenuli smo, zajedno, odmah. Svi smo dijelili osjećaj, da su tema i materijal puno veći od nas, da moramo sebe potisnuti u drugi plan, da je sve što radimo zapravo samo pokušaj (taj metodološki i scenski postupak nazivam „pokušaj rekonstrukcije”) i to promašeni pokušaj: nikada nećemo – nadam se!!! – imati strašno iskustvo logora, holokausta, smaka svijeta. To znači da nismo znali i da ne znamo, da samo pokušavamo.

To znači da nam, zapravo, ne treba puno: prazna scena, nekoliko predmeta, tu i tamo malo zvuka, jedva primjetne promjene svjetla. Sve ostalo bila bi laž i sujeta, prljanje.

Kako održavati taj manjak iskustva, kako biti pošten u posredovanju materijala (priča, slika, osjećaja itd.)? Kako zadržati sebe u funkciji posrednika, medija, kako p/ostati proziran?

Kakvo zadovoljstvo je bio rad s tom glumačkom ekipom (i svima ostalima)! Teško, naporno, naravno, zbog materijala. Svaki dan kopati po stravi i užasu, svaki dan izlagati sebe tim slikama i pričama i rečenicama (citatima). Svaki dan nanovo spuštati se u rudnik radikalnog zla. Ali veliko zadovoljstvo, veliki privilegij.

A dogurali smo do kraja, do premijere. I bio sam sretan. I tužan. I ispunjen i totalno prazan. A mirne savjesti. I dalje vjerujem da smo bili pošteni.

I jako mi je drago da predstava još živi.

Ali.

Ali u međuvremenu se puno toga mijenjalo. Dogodio se neki novi svijet. Koji ne razumijem, a silno ga se bojim. I, nažalost, naša je predstava s tim silnim društvenim promjenama možda postala još važnija. Još točnija. Još strašnija.

Dva rata (i još bezbroj drugih, udaljenijih, i zato kao nepostojećih), uspon desnice (i radikalne ljevice, koja nije ništa drugačija), crno-bijeli svijet, „ili-ili” i ništa između, nove društvene fronte, radikalni individualizam („Ja sam mjerilo svijeta!”), a s druge strane radikalna generalizacija (i birokratizacija): svi Rusi/Ukrajinci, svi bijelci, svi muslimani, svi ateisti, svi tamnoputi, svi Palestinci/Izraelci, svi Srbi/Hrvati/Slovenci, svi stari, svi mladi, svi bogati, svi siromašni, svi zaposleni, svi prekarni radnici, svi muškarci, sve žene, svi straight, svi gay itd., itd., itd.

Strah od dodira, strah od riječi, strah od misli.

Ne razumijem taj novi svijet, a silno ga se bojim.

I zato je – možda? – još važnije da se predstava Eichmann u Jeruzalemu i dalje igra.

 

Jernej Lorenci

Sljedeće izvedbe:

VIDI SVE IZVEDBE

Predstava trenutno nije na rasporedu