Višnjik

U siječnju 1904., praizvedena je posljednja velika drama Antona Pavloviča Čehova, Višnjik. Komad je pisao teško bolestan, a nakon premijere, u pismu svom uredniku Batyushkovu napisao je dobio sam tako raskošne, tople i neočekivane ovacije, da sam i dan danas zatečen. Šest mjeseci kasnije, Čehov umire, a Višnjik (p)ostaje njegova najizvođenija drama.

Podnaslovljena kao Komedija u četiri čina, unatoč neospornoj tragičnosti situacije u kojoj se nalazi jedna obitelj i čitava generacija likova, Čehov nedvosmisleno daje uputu za čitanje teksta. Prema svojim likovima, baš kao i čovjeku uopće, Čehov nije sentimentalan, već suosjećajan, voli čovjeka i vjeruje u njega. Tematizirajući promjenu i nemogućnost promjene, Čehov donosi likove različitih pogleda i generacija suprostavljajući kroz njih staro i novo, materijalno i duhovno, realno i metafizičko, dramsko i poetsko. Ipak, ne traži od nas da zauzmemo strane, poziva nas da sudjelujemo. Njegovi likovi napisani su tako da ih razumijemo, a ne osuđujemo. Nema prostora za dramatični ton, ali postoji jedna duboka empatija. Kroz muzičku strukturu komada, ritam i poeziju riječi, Čehov piše simfoniju o društvu koje je u neprestanom stanju promjene. On je, kako je napisao Peter Brook, dramaturg životnog kretanja koji je istovremeno težak i radostan, smiješan i gorak. Pažljivi promatrač ljudske komedije.