Vječni malograđanin u režiji Anestisa Azasa donosi priču o mladom muškarcu koji putuje Europom s ciljem da pronađe damu pokroviteljicu. No to je  samo okvir priče koja u svom središtu zapravo rastvara današnju Europu na rubu ralja fašizma, čija ju malograđanština gura preko granice.

Predstava Vječni malograđanin nastala je u okviru dvogodišnjeg projekta Europski ansambl koji je iniciralo Državno kazalište Stuttgart, a financirala Njemačka kulturna zaklada. U projekt je uključen i renomirani poljski Nowy Teatr iz Varšave, čiji je osnivač i umjetnički ravnatelj jedan od najvažnijih europskih redatelja Krzysztof Warlikowski, te Zagrebačko kazalište mladih. Europski ansambl zamišljen je kao platforma za propitivanje europskog identiteta u trenutku kad se društvena klima rapidno mijenja. Formiraju ga glumci triju navedenih ansambala.

„Europski ansambl ne tumači roman Vječni malograđanin iz 1930. kao povijesnu bajku od nekoć, kad je sve bilo drukčije nego danas. Donosi ga kao poliglotski i ritmičko-glazbeni road trip kroz Europu, koji čini osjetnima raznovrsna isprepletanja tadašnjice i današnjice (…) Prvo pitanje, kako Europski ansambl roman Vječni malograđanin može ponovno oživjeti za kazalište, odnosi se, dakle, na jezik: hoćemo li se usuglasiti oko jedinog zajedničkog jezika – engleskog – kojim svi dobro vladaju i kojim se uglavnom već služilo u dvama prethodnim projektima Europskog ansambla u Stuttgartu i Varšavi? Ili ćemo se upustiti u pustolovinu upotrebe višejezičnosti Europskog ansambla kao kazališnog potencijala? Za odgovaranje na ta dva pitanja postoji jedna važna paralela: slično kao što se Europski ansambl kreće preko granica pojedinačnih nacija i uranja u različite jezične prostore, kreće se i glavni lik romana Vječni malograđanin“.

Armin Kerber

„Europa je danas kontinent nade. U zraku se osjeća dašak uzleta, pobune. Mladi ljudi izlaze na ulice, dižu glas u borbi protiv klimatskih promjena i vehementno zahtijevaju drugu politiku. Godinama ideologija neograničena gospodarskog rasta nije stavljana u pitanje. Ali sad, naočigled globalnih izazova održavanja naših prirodnih osnova za život, na dnevnom redu ponovno su načelna pitanja: je li zapadni (kapitalistički) gospodarski sustav zaista bez alternative? Koje nove oblike suživota želimo razvijati? I kakvu ulogu u tim vremenima mogu imati umjetnosti i kazalište? Stojimo pred brdom nevjerojatnih problema, socijalnih, ekoloških i političkih. Borbu za budućnost možemo voditi samo zajedničkim snagama.

Iz tog uvjerenja Nowy Teatr, Varšava, ZKM i Schauspiel Stuttgart osnovali su u kazališnoj sezoni 2018/19. Europski ansambl. Šestero mladih glumica i glumaca iz Poljske, Hrvatske i Njemačke već se dvije godine zajednički bave kazalištem. Dolaze iz različitih političkih i gospodarskih stvarnosti, kulturnih pozadina i kazališnih sustava, a inovativnim formama sučeljavaju se s proturječjima naše sadašnjosti. Umjetnički je voditelj redatelj Oliver Frljić, lutalica među svjetovima, koji radi kako u Hrvatskoj tako i u Poljskoj i Njemačkoj“.

 Carolin Losch

„Pravu snagu Von Horváthove književnosti nanjušili su još početkom tridesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj oni kojima je posao da to nanjuše, čak i kad to čine u širokim zamasima. Samom autoru protjerano mnoštvo u kojem se našao kad je, pod pritiskom cenzure i istraga, odlučio napustiti zemlju s čijom se kulturom identificirao najprije i isključivo preko jezika nije pomoglo, pa je ostao sudbinski usamljen i prije fatalne pariške oluje koja mu se doslovno, i fatalno, obila o glavu. Zato i nije vidio koliko je precizno predosjetio povijesni trenutak i koliko je točno Europu svojeg vremena opisao i prokazao u drami i prozi, dajući glas poniženima, kao i onima koji ponizuju, ali najprije tihoj većini koja pristaje. Pružajući mogućnost i likovima i gledateljima svojih naizgled mirnih, malih i toplih tragedija da na trenutak odahnu ili se čak i nasmiju dok ih prepoznavanje neopazice grabi za gušu, Ödön von Horváth proverbijalnom malom čovjeku ipak i dalje daje priliku da bude velik. Nije više njegov problem što je toliko često propuštamo“.

 Igor Ružić

„Austro-ugarski književnik Ödon von Horvath (1901. -1938.) u svojih je 37 godina života napisao dvadesetak drama, tri romana i nekoliko kratkih proznih tekstova. Rođen je u Rijeci, u austrougarskoj obitelji diplomata, a tijekom života je boravio još u Beogradu, Budimpešti, Bratislavi, Beču i Münchenu. Sam je za sebe izjavio da je nezavičajan – nikada se nije mogao poistovjetiti s nacionalsocijalističkim konceptom domovine. (…) U središtu Horvathovih djela su “mali ljudi” i njihov društveni habitus, često pripadnici srednjeg društvenog sloja koji svojim imovinskim statusom nalikuje proletarijatu, ali posjeduje aspiracije i manire bogatijeg, građanskog sloja. “Oni” su lako prijemčivi za ideologije svih predznaka, lako se unizuju, pokoravaju autoritetu i prilagođavaju idejama i političkim strujama svog vremena. (…) Za vrijeme vladavine nacionalsocijalizma, Horvath nestaje s pozornica diljem Njemačke, a njegova su djela javno spaljivana 1933., s djelima autora poput Ericha Kästnera, Bertholta Brechta, Franza Kafke i mnogih drugih. (…) Nakon dužeg razdoblja blagog do nikakvog interesa za njegova djela, Horvathov opus u šezdesetim i sedamdesetim godinama doživljava renesansu na pozornicama diljem Europe. U kazališnoj sezoni 1970/1971 djela su mu izvedena čak 39 puta, od čega 18 puta na pozornicama njemačkog govornog područja.

Imajući na umu Horvathovu preokupaciju ideološkom oduševljivošću i malograđanštinom, ne čudi što se tekstovi ovog pisca i dramatičara proteklih godina sve češće uprizoruju i (re)aktualiziraju i na hrvatskim pozornicama“. 

Nikolina Bogdanović

Premijera: 10. listopada 2019.