/ ZKM
DOBRODOŠLI U ZKM
SNJEŽANA ABRAMOVIĆ MILKOVIĆ
Često smo svjedoci rasprava o tome koja je uloga kazališta u suvremenom društvu, treba li se ono transformirati i na koji način. Pitanje koje se pritom nameće jest što je to transformacija suvremenog kazališta? Kroz različite izvedbene prakse te postupke postdramskog kazališta imali smo prilike vidjeti zaista velik broj različitih autorskih izričaja, međutim istovremeno ne možemo reći da smo svjedočili velikom broju bez jasnih vizija ili konkretnih trendova u prostoru promišljanja kazališne umjetnosti.
Živimo u vrijeme eklekticizma, informacije su nam brzo dostupne, stilovi se preklapaju a estetski kriteriji izrazito su demokratični te se razvijaju u skladu s društvenim, političkim, ali i osobnim promjenama nas kao pojedinaca. Smatram da je to na neki način i razlog zbog kojeg ne bi trebale postojati granice u kazališnoj umjetnosti, nego su granice upravo ono što trebamo prepoznavati kao vlastita ograničenja te ih pritom hrabro iskušavati i tematizirati.
Upravo zbog toga, uloga kazališta je da ukazuje na stvarnost, možda čak u nekim segmentima i predviđa budućnost te pritom predlaže ključ za cjelovite promjene. Kazalište budućnosti trebalo bi biti usmjereno na mlade, one koji dolaze kako bi im u mnoštvu brzo potrošnih i površnih sadržaja ponudilo okvir za drugu vrstu koncentracije i refleksiju o vremenu u kojem živimo te ponudilo alate za drukčije razumijevanje sebe a onda i društvenih odnosa.
Uvjeti u kojima kazalište nastaje mogu se promijeniti, kao što je primjerice bio slučaj tijekom pandemije, ali njegova svrha ostaje ista; ono mora intrigirati, ostaviti emotivni dojam i gledatelja potaknuti na refleksiju. Ne vjerujem da će kazalište izazvati revoluciju ali će nas potaknuti na kritičko razmišljanje, što je izrazito važno u formiranju vlastitog stava prema svijetu, ali i u otporu sve suptilnijim manipulacijama.
U ZKM-u imamo puno iskustva s različitim autorskim postupcima, od izvedbenih šetnji, različitih vrsta multimedijalnosti, dokumentarističkog kazališta pa sve do izvedbi u virtualnom prostoru. Mislim da trenutno u hrvatskoj kulturnoj ponudi ZKM zauzima vrlo važno mjesto upravo zbog svog širokog repertoarnog profila; od predstava poput Eichmanna u Jeruzalemu Jerneja Lorencija, Mladeži bez Boga Boruta Šeparovića preko Braće Karamazova Olivera Frljića, pa sve do Višnjika Ivana Popovskog i Ja sam ona koja nisam Paola Magellija.
U repertoaru ZKM-a odražavaju se svi uznemirujući fenomeni suvremenosti. Izbor autora i redatelja u suradnji s našim dramaturgom Tomislavom Zajecom, a koji se jasno bave aktualnim društvenim temama, dio je našeg koncepta koji kazalište nastoji promišljati kao mjesto propitivanja umjetnosti gdje predstava prestaje biti tek slikom zanatske umješnosti.
Na taj način, u prostoru pojačane budnosti i senzibiliteta prema vremenu u kojem živimo, naše kazalište neprekidno nastoji biti mjestom susreta i dijaloga; mjestom koje kroz različite autorske koncepte zapravo postavlja puno više pitanja nego što nudi definitivnih rješenja.
Nedvojbeno nas, nakon dugog pandemijskog razdoblja, veseli povratak publike koja iznova puni naše kazališne dvorane, na čemu smo izrazito zahvalni. Međutim, upravo nam to treba biti dodatnim poticajem u radu na razvoju novih generacija publike, koje će s razumijevanjem, zanimanjem ali i svojevrsnim predznanjem dolaziti na naše predstave. Svi mi u Zagrebačkom kazalištu mladih radosno ih i otvorena srca očekujemo.
