O učilištu

Dramski studio Učilišta ZKM-a danas pohađa oko 800 polaznika raspoređenih u grupe prema dobi, od prvog razreda osnovne škole do posljednjeg razreda srednje škole. U skladu s dobi i iskustvom, polaznici igrom i atraktivnim oblicima grupnog i individualnog rada istražuju kazališni medij te svladavaju osnove scenskih zakonitosti, tehnika i vještina. Radom u dramskom studiju polaznike se nastoji potaknuti na razvijanje kazališnog mišljenja, ali i na razvijanje suvremenih društvenih vještina putem specifičnih dramsko-pedagoških zadataka.

Dramski studio Učilišta ZKM-a u umjetničko-pedagoškom smislu obuhvaća raznolike metodologije rada, no svaka od njih potiče dramsko, glazbeno, plesno i likovno izražavanje djece i mladih te ih sjedinjuje u jedinstvenom scenskom izrazu. Iako se neprestano istražuju nove mogućnosti poticanja i razvijanja stvaralaštva i kreativnog i kritičkog mišljenja djece i mladih te uključuju tehnike suvremene dramske pedagogije (kao što su procesna drama, forum kazalište i slično), rad u dramskom studiju temelji se na improvizaciji, putu koji su razvile začetnice dramske pedagogije u Hrvatskoj, pedagoginja Slavenka Čečuk i redateljica Zvjezdana Ladika. S djecom najmlađeg uzrasta u radu se primjenjuju dramske igre, elementi procesne drame, vođena improvizacija te stvaranje priča i dramskih situacija kao temelj dramskog stvaralaštva, dok se starije uzraste uz razvijanje stvaralaštva potiče i na svladavanje scenskih vještina (govor, pokret, gluma) te upoznavanje i tumačenje umjetnosti različitih epoha. Usporedno s razvijanjem izražajnih potencijala (govor, pisanje, pokret, glas, emocije, likovnost) i vještina djeca i mladi razvijaju i međusobno uvažavanje i strategije suradnje. U različitim individualnim i grupnim zadacima te s pomoću drugih metoda sudjelovanja uče o sebi, o odnosima, o artikuliranju vlastitih emocija i stavova.

Spajajući umjetničke, odgojne i obrazovne procese u stalnom radu s djecom i mladima, dramski se studio izgrađuje kao mjesto posebne umjetničko-pedagoške prakse. Nakon selidbe ZKM-a 1988. u prostore Omladinskog kulturnog centra, u dramskom se studiju zapošljava nova generacija dramskih pedagoga na čelu s Vladom Krušićem, Borisom Kovačevićem i Ines Škuflić Horvat. Uz njegovanje dramsko-pedagoškog rada na satovima u dramskom studiju, Vlado Krušić zalaže se za promoviranje dramske pedagogije kao posebne umjetničko-pedagoške prakse odgoja umjetnošću i za umjetnost, ali i kao obrazovne metode, a dramski studio pretvara i u mjesto educiranja voditelja za tu specifičnu vrstu pedagogije.

Dramska i scenska dostignuća polaznici dramskog studija prikazuju pred publikom u obliku oglednih satova, produkcija i predstava. Predstave dramskog studija često gostuju na europskim i svjetskim festivalima za djecu i mlade.

Stvaralački dramski rad s djecom i mladima u ZKM-u traje neprekidno više od šezdeset godina.

 

Plesni studio Učilišta ZKM-a danas pohađa oko 400 polaznika od predškolske do studentske dobi. Dok je u predškolskoj i ranoj školskoj dobi naglasak na razvijanju plesne kreativnosti i kulture tijela, stariji se polaznici upoznaju i s brojnim suvremenim plesnim tehnikama i stilovima. Glavne zadaće rada u plesnom studiju uključuju i upoznavanje polaznika s aktualnom plesnom scenom, čime djeca i mladi postaju odgovornom plesnom publikom.

Redovna nastava plesnog studija održava se dvaput tjedno, grupe se formiraju prema uzrastu, a svakom su uzrastu, nastavljajući se na plesnu pedagogiju Ane Maletić, prilagođeni metodika i tempo rada.

Osnova je rada s djecom predškolske i rane školske dobi plesna igra. Improvizacijom i dramatizacijom u djeci se budi i razvija interes za pokret kao izražajno sredstvo plesne umjetnosti i kinestetični osjećaj tijela i pojedinih njegovih dijelova te se potiču mašta i kreativnost u stvaranju vlastitih plesnih cjelina. Baveći se zanimljivim i bliskim temama, polaznici intuitivno razvijaju lokomotorne vještine te s vremenom svladavaju i zahtjevnije motoričko-koordinacijske elemente. U starijoj se dobi stečena znanja i vještine imenuju plesnim vokabularom, nadograđuju, oplemenjuju i razvijaju u osobnim improvizacijama i varijacijama na zadane teme kao što su osvještavanje mogućnosti kretanja pojedinih dijelova tijela, slobodnoga i vezanog tijeka pokreta te doživljaja brzine i jačine pokreta, kretanje prostorom u raznim smjerovima, surađivanje u paru u stvaranju kratkih cjelina kretanja, odnos pojedinca i grupe, reagiranje pokretom na šumove, zvukove i glazbu, razvijanje osjećaja za metričko-ritamske komponente glazbe. Stjecanje plesnih tehnika dugotrajan je i stalan proces, a vježbe starijih polaznika dulje su, ritmizirane, sa složenijim i težim elementima. Vježbanje u paru ili u grupi pridonosi sposobnosti prilagođavanja i surađivanja te vještini ujednačena zajedničkog kretanja. To je ujedno način na koji se postaje dobrim plesačem.

Plesno odgojno stvaralaštvo u Hrvatskoj u prvom razdoblju postojanja plesnog studija razvijali su istaknuti plesni pedagozi i koreografi Nenad Lhotka, Silvija Hercigonja, Karlo Radinger i Mery Šembera. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća važan doprinos radu studija daje Milana Broš, uvodeći prvi put u nas slobodni ples kao metodu rada s djecom i mladima. Nakon njezina odlaska iz ZKM-a plesni studio postaje mjestom izražavanja na tragu plesne pedagogije Rudolfa Labana i njegove učenice Ane Maletić, koja i sama sudjeluje u radu studija. Pedagogija Ane Maletić trajni je oslonac studija od sredine šezdesetih godina kad se kao plesne pedagoginje zapošljavaju njezine izravne učenice Branka Petričević i Ivanka Cerovac. Useljenjem u nove prostore kazališta i adaptacijom starih (1988), plesni se studio širi i kvalitativno razvija, što rezultira brojnim plesnim predstavama za djecu i mlade.

Plesni studio potvrdio se i na hrvatskoj i na međunarodnoj sceni. Sudjeluje u programima Hrvatske televizije, redovito nastupa na susretima hrvatskih plesnih ansambala, na Plesokazu u Varaždinu i Požegi te na Danima Silvije Hercigonje i TREPS-u u Zagrebu. Zahvaljujući članstvu u međunarodnoj udruzi Dijete i ples (Dance and the Child International – CID UNESCO), plesni studio promiče posebnost plesne pedagogije i stvaralaštva na svjetskim kongresima i međunarodnim školama plesa u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Finskoj, Kanadi, Brazilu i drugdje.

 

Osnovna je svrha lutkarskog studija omogućiti djeci i mladima kontinuirano istraživanje medija lutke, modernog kazališta maske, figure, materijala te poticanje kreativnog izražavanja i razvoja osobnosti. Suvremeni razvoj medija izlazi daleko izvan opsega tradicionalno shvaćenog lutkarstva i ulazi u domenu vizualnoga kazališta koje je sinteza mnogih umjetnosti. U radu studija naglašava se osvještavanje samosvojnosti lutkarskog medija, koji uključuje elemente glume, režije, likovnog oblikovanja, tehnološke izrade (zanata), glazbe, koreografije i pisanja. Sadržaj i metode rada primjerene su pojedinim dobnim skupinama. Kod mlađe je dobi prisutnije usmjeravanje i upoznavanje s temeljnim smjernicama lutkarstva, iako su u izradi zastupljene i netipične, improvizirane lutke, dok se kod starijih skupina inicijativa prepušta samim polaznicima.

Lutkarski studio upisuje djecu od navršene pete godine.

Rad obuhvaća brojem nevelike, homogene grupe. Organizira se u obliku redovitih izvanškolskih aktivnosti, jednom ili dvaput tjedno.

Zamišljen je kao okupljalište svih koji se zanimaju za kazališnu lutku, kao mjesto stvaranja i druženja, njegovanja kreativnog procesa, kao mjesto bez krutih granica, poticanja prepletanja i izmjenjivanja iskustava i ideja, zajedničkih posjeta predstavama, festivalima, izložbama.

Oblici rada u lutkarskom studiju jesu oblikovanje i izrada različitih tipova lutaka, masaka i rekvizita, elemenata scenografije i kostima, scensko oživljavanje materijala i lutke, scenske igre, pantomima, usklađivanje pokreta i glasa, vježbe glasa i govora, obrađivanje dječje literature, dramatizacije tekstova sa starijim polaznicima itd.

U radu lutkarskog studija razlikuju se tri razdoblja. Od 1987. do 1990. vodila ga je lutkarica Vanda Šestak, ostvarivši niz dopadljivih predstava. Nakon toga studio preuzima glumac Siniša Miletić i do 1993. vodi djecu i mlade svim etapama stvaranja lutkarske predstave. Treće je razdoblje obilježeno stvaralačko-pedagoškim radom Krune Tarle, koja je postavila cilj i utemeljila metodu rada s djecom u lutkarskom studiju te je s današnjim pedagozima (tadašnjim polaznicima lutkarskog studija) ostvarila niz projekata, objedinjujući različite postupke i lutkarske tehnike. U tom razdoblju Kruna Tarle i stariji polaznici lutkarskog studija (grupa Fasade) napravili su važne predstave kojima su prešli granice tradicionalnog lutkarstva, otvarajući se prema kazalištu objekata, figura i maske, te su s njima gostovali u zemlji i inozemstvu.