Vijesti

Od 17. siječnja 2019. u Zagrebačkom kazalištu mladih gostuje Kazalište Ulysses s predstavom „Bakhe” grčkog tragičara Euripida u režiji Lenke Udovički. Nakon izvođenja predstave na Malom Brijunu, suradnjom tih dvaju kazališta „Bakhe” su postale sastavnicom repertoara Zagrebačkog kazališta mladih, a i većina je izvrsnih glumica u predstavi iz glumačkog ansambla ZKM-a. Publika je već pokazala veliko zanimanje za zagrebačke izvedbe „Bakhi” te je sinoć u ZKM-u održana i tribina „Čitanje kazališta” pod nazivom „Euripid, Freud i feminizam”. Gostovali su redateljica Lenka Udovički, teatrologinja dr. sc. Lada Čale Feldman i psihoterapeut dr. Stanislav Matačić, uz autora i voditelja tribine Srđana Sandića. Razgovaralo se o režiji „Bakhi”, ulozi Freudova učenja, procesu i izazovima postavljanja toga komada. 

Ansambl „Bakhi” čini 12 žena koje su na grupnoj psihoterapiji, svaka sa svojim teretom i žudnjama, tražeći utočište od patrijarhalnog, kapitalističkog svijeta u kojem je postalo nedopustivo pokazati bilo kakvu slabost ili izgubiti kontrolu. „Bakhe” govore da nasilno potiskivanje nagona u jednome trenutku nužno rezultira pucanjem, eksplozijom, kada pojedincu, ovdje ženi, ne preostaje ništa drugo osim bijega u destrukciju, u nesreću potrage za vlastitim identitetima osuđenima na izgubljenost u globalizacijskim trendovima još muškoga društva. Upravo je iz tog razloga, a to je i posebnost predstave, podjela isključivo ženska.

„Kad sam odlučila u Ulyssesu raditi ‚Bakhe’, kazališni menadžer Duško Ljuština mi je rekao: ‚Pa možeš li ti odabrati komad u kojem nisu svi propali?’”, prisjeća se redateljica Lenka Udovički. Naglasila je da su „Bakhe” iznimno kompleksan komad, postmodernistički, sa specifičnom dramaturgijom. „U ‚Bakhama’ sam imala sreću raditi s izvrsnim prijevodom Lade Kaštelan, to jedan od najboljih prijevoda, a uglavnom sam ih čitala na engleskom jeziku”, kaže Udovički. Redateljica se u „Bakhama” bavila temom potiskivanja, glumice u ulogama koje tumače prolaze proces suočavanja sa samom sobom. „Svi potiskujemo u sebi puno toga radi društvenih normi, religijskih, političkih, a to s čime se borimo i sve što potiskujemo vraća nam se nasilno i osvetnički. U 21. stoljeću stalno smo u konstantnoj krizi i strahu i vrlo je tanka ta opna koja nas čuva da ne poludimo. Razmišljala sam o tome koliko patimo iza četiri zida, svašta nam se noću u glavi i duši događa, od deset ujutro smo opet pred svima super, a potiskujemo toliko da nam malo fali da ne poludimo. Sjetila sam se psihijatra. I radila s njim na predstavi”, prepričala je sinoć pred okupljenom publikom u ZKM-u Lenka Udovički.

Teatrologinju Ladu Čale Feldman pitali su zašto su „Bakhe” produktivne za feminističko-teorijsku refleksiju? „Pitanje je iracionalnog i potisnutog, hoćemo li sva pomaknuta stanja, bijes, seksualno oslobođenje, neobuzdanost, nasilje, smjestiti u ženu i žensko i što kada to učinimo? Moguća su feministička čitanja ‚Bakhi’, ali mnogi su se tome suprotstavili, pa i Judit Butler je izričito protiv da je Euripidov komad feministički. Međutim, ne treba gubiti iz vida da je riječ ipak o kazališnom tekstu. Izrodio se izvorno kao muška komunikacija preko muških izvođača da bi slao poruku u mušku publiku”, podsjetila je Čale Feldman. Sugovornici na ZKM-ovoj tribini osvrnuli su se na teze o „Bakhama” glasovite američke filozofkinje Judith Butler, čije su teorije o performativnosti roda bitno utjecale na područja filozofskog feminizma, koja je na jednom od svojih izlaganja upozorila da se Dioniz, gledamo li zaplet „Bakhi”, osvećuje ženama, one su jednako žrtve i nije tu da bi ih seksualno oslobodio.

Psihijatar Stanislav Matačić govorio je o konceptu histerije koji postoji od grčkog vremena, o tome kako se neka emocija veoma često prezentira kroz tijelo. „Histerično ludilo se i u današnjici vidi u različitim obuzetostima društva koje je navodno ugroženo. Govoreći o predstavi, Dioniz je vrlo tašt i svemoćan, bog narcizma, bog vina, a to je u ono vrijeme bio jedini opijat – pa su se opijanjem vinom proširivale spoznaje, dolazilo do prosvjetljenja, a unutarnje su fantazije izlazile na površinu”, kaže Matačić.

Dioniz ili Bakho, antički bog vina, plodnosti, ekstaze i kazališta, bog je koji nas tjera da prelazimo granice, odvlači žene sputane društvenim okvirima u šumu, gdje postaju njegove divlje, pijane, orgijastične svećenice – bakantice. Mahnite žene glume: Katarina Bistrović Darvaš, Ivana Krizmanić, Dubravka Miletić, Lucija Šerbedžija, Senka Bulić, Urša Raukar, Barbara Prpić, Dora Polić Vitez, Milica Manojlović, Hrvojka Begović, Anđela Ramljak i Lucija Barišić.