Vijesti

Umro je Georgij Paro. Proslavljeni kazališni redatelj režirao je više od sto pedeset predstava u zemlji i inozemstvu, a za kazališnu je scenu adaptirao brojna prozna djela iz domaće i svjetske literature, od kojih su mnoga odavno stekla status antologijskih. Zapažen je po inovativnim interpretacijama Krležinih drama („U agoniji”, „Maskerata”, „Gospoda Glembajevi”) te dramatizacijama i prilagodbama drugih Krležinih tekstova („Banket u Blitvi”, „Zastave”, „Povratak Filipa Latinovicza”, „Ratni dnevnici”).

Među kultne predstave našega glumišta uvrštene su i ZKM-ove Krležine „Zastave” (1991), u obradi i režiji Georgija Para. S Parom smo svi živjeli povijest hrvatskog, ali i svjetskog kazališta i nismo jedino kazalište koje ga se danas s tugom prisjeća. Uz proslavljene „Zastave” u našem je kazalištu režirao i „Alpsko rumenilo” Petera Turrinija, „Šimuna Cirenca” Ivana Bakmaza, „Mačka u čizmama” Ivana Ivanca i dr. Georgij Paro učenik je velikog Branka Gavelle, Krležin sugovornik, kao redatelj, pedagog i nositelj brojnih institucionalnih funkcija oblikovao je fizionomiju hrvatskoga kazališta druge polovice 20. stoljeća.

Deset godina djelovao je kao intendant zagrebačkog HNK-a, umjetnički ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara i Sterijinog pozorja, redatelj na Radio Zagrebu, dramaturg u Zora filmu, redatelj u zagrebačkome HNK-u, dramaturg u Zagrebačkom gradskom kazalištu „Komedija”, redatelj i predavač na američkim sveučilištima, režirao je mnoge dokumentarce, televizijske i radio drame, bio je umjetnički savjetnik Jadran filma u Zagrebu. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor” za životno djelo 2007.

Kao redoviti profesor predavao je režiju naraštajima studenata na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i mnogi ga pamte kao najdražeg profesora.

Georgij Paro rođen je u Čačku 1934. godine, osnovnu školu i gimnaziju završio je u Karlovcu, diplomirao filozofiju i anglistiku, a potom i režiju na zagrebačkoj akademiji.

Za scenu je adaptirao tekstove „Idiot” (s B. Violićem) i „Ujakov san” F. M. Dostojevskoga te „Zajedničku kupku” R. Marinkovića. Revitalizirao je više drama iz hrvatske dramske baštine, poput „Dunda Maroja” Marina Držića i „Ljubice” Augusta Šenoe, režirao je praizvedbu djela „Malo pa ništa” A. G. Matoša i „Sveti Aleksi” T. Brezovačkoga, a postavio je i mnogobrojna djela suvremenih hrvatskih pisaca: M. Matkovića („Heraklo”, „Na kraju puta”), R. Marinkovića („Glorija”), S. Kolara („Svoga tela gospodar”), F. Hadžića („Političko vjenčanje”) i D. Jelačića Bužimskoga („Gospodar sjena”).

U devedesetima je režirao raskošne predstave prema romanima N. Fabrija „Vježbanje života” i „Berenikina kosa” te adaptaciju Gundulićeva epa „Osman”. Uprizorio je i djela engleskih pisaca elizabetanskoga razdoblja (W. Shakespeare, C. Marlowe, J. Ford, J. Webster) i druge polovice 20. stoljeća (J. Osborne, H. Pinter), potom djela francuskih starijih i modernih klasika („Advokat Pathelin”, Molière, G. Feydeau, J. Giraudoux, J. Anouilh, A. Camus, J.-P. Sartre, J. Genet), nordijskih autora H. Ibsena i A. Strindberga te B. Brechta.

Režirao je i operna djela W. A. Mozarta, P. I. Čajkovskoga i M. P. Musorgskoga.