Povijest ZKM-a

Pionirsko kazalište – Zagrebačko pionirsko kazalište – Zagrebačko kazalište mladih

Zagrebačko kazalište mladih osnovano je 29. ožujka 1948. kao Pionirsko kazalište. U više od sedam desetljeća prošlo je mnogobrojne umjetničke, produkcijske i organizacijske transformacije – od kazališnog učilišta sa stotinu polaznika, koje je vodila Božena Begović s grupom vjernih suradnika, preko rasta u Zagrebačko pionirsko kazalište svega dvije godine poslije, potom dobivanja današnjeg imena Zagrebačko kazalište mladih 1967. godine, useljenja u dvoranu Istra (čija je prva faza obnove bila završena 1982), stalne borbe za izvedbeni i životni prostor završene tek 1987. otvorenjem Omladinskog kulturnog centra s uređenim dvoranama Istra i Janje. Današnjeg ZKM-a ne bi bilo bez rada velikog broja iznimnih kazališnih pedagoga, ali i umjetničkih osobnosti redatelja, dramaturga i glumaca, pisaca, koreografa, scenografa, kostimografa i ostalih kulturnih radnika koji su predano i s ljubavlju osobnu kreativnost i umijeće ugradili u bogatu prošlost ovog kazališta.

Stvaranje ansambla

Jednako tako budućnosti ovog kazališta ne bi bilo bez glumačkog ansambla, osmišljenog repertoara i promišljenog umjetničkog programa. Od samih početaka rada ZKM-a njegovo se djelovanje temelji na „kolektivnom karakteru kazališne predstave i rada u kazalištu” koje su prva ravnateljica Božena Begović i njezini suradnici usmjeravali prema postizanju odgojnih ali i estetskih ciljeva. Prva premijera Pionirskog kazališta bila je Pioniri na ljetovanju prema tekstu B. Begović (30. lipnja 1948), što je označilo početak neprekidnog scenskog djelovanja, koje već tada nadrasta namjere i planove utemeljitelja. Kazališni profesionalci u odgojni su i pedagoški rad s djecom uključili glumce i profesionalce iz drugih kazališta, među kojima su bili i Fabijan Šovagović, Sven Lasta, Semka Sokolović, Izet Hajdarhodžić, Pero Kvrgić, Josip Marotti, Drago Krča i ostala velika imena povijesti hrvatskog glumišta.

Prekretnica je u tom razdoblju Omladinski studio, jezgra današnjeg Učilišta, oformljen 1953. kada ravnateljicom postaje Milena Večerina, a radu Omladinskog studija pridružuje se Zvjezdana Ladika. Odvajanje amaterske i studijske djelatnosti od profesionalnih kazališnih produkcija potaknuo je Nikola Vončina, koji se zalagao za daljnje umjetničko i programsko profiliranje kazališta. Vončina ravnanje kazalištem preuzima 1967. i mijenja mu ime u Zagrebačko kazalište mladih, ostajući na čelu kazališta sljedećih deset godina. Tijekom tog dugogodišnjeg razdoblja traje potraga za vlastitim scenskim prostorom, ali je kazalište ujedno povećalo ansambl, a u njemu režiraju najistaknutiji redatelji tada mlađe generacije: Tomislav Durbešić, Vladimir Gerić, Božidar Violić, Joško Juvančić, Dino Radojević, Petar Selem, ali i oni koji tek utvrđuju svoj redateljski izraz: Tomislav Radić, Želimir Mesarić, Petar Veček i Miro Međimorec. Tada nastaju antologijske predstave za djecu poput Maksimilijana Zviždukala, Pustolovina Toma Sawyera, Štrokoloka i Malapale, ali i Doživljaji dobrog vojaka Švejka, Toranj, Anno Domini 1573. za odraslu publiku.

U to vrijeme dolazi i do definiranja ansambla kao koherentne cjeline sačinjene od snažnih umjetničkih osobnosti, ali i stvaranja okružja u kojem ZKM sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća postaje scenskim žarištem brojnih pripadnika mladog i mlađeg naraštaja hrvatskih spisatelja i kazalištaraca i uporištem u daljnjem stvaralačkom potvrđivanju.

Veliki projekti i antologijske predstave

Početak osamdesetih godina 20. stoljeća donosi posebnu umjetničku živost i promjene u kazalištu, ali i u širem umjetničkom i društvenom kontekstu. Vrijeme je to kada nastaju monumentalni kazališni projekti poput Magellijeve Nacije, Brezovčevih režija predstava Traviata, Shakespeare the Sadist, Zašto smo u Vijetnamu Minnie? Taj niz još čine Šnajderov Bauhaus, Tauferov Odisej i sin ili svijet i dom i Magic and Loss, a završavaju ga Krležine Zastave u režiji Georgija Para.

Organizacija rada tadašnjeg Omladinskog kulturnog centra omogućavala i monumentalne kazališne projekte te je ZKM prolazio svoje zlatno produkcijsko i umjetničko razdoblje. U prostorima OKC-a dom je pronašla i direkcija festivala novog kazališta Eurokaz, programi Tjedna suvremenog plesa uglavnom su se izvodili u dvorani Istra, što je ukupno značilo da je ZKM sa svojim repertoarom postao žarišnom točkom kulturnog života grada.

Početak i sredina devedesetih godina 20. stoljeća obilježeni su profiliranjem prepoznatljive redateljske poetike Renea Medvešek koji režira predstave Zimska bajka, Mrvek i Crvek te Hamper (1996), dok potkraj 1990-ih Paolo Magelij postavlja dvostrukog Čehova, Ujaka Vanju i Tri sestre, predstave o kojima se govorilo godinama i koje su kazalište učinile vidljivim i u inozemstvu.

Revolucionarno kazalište i međunarodni kontekst

Nakon kratkog razdoblja u kojem kazalištem ravna Davor Borčić, jedan od posljednjih članova izvornog ansambla, na čelo dolazi Slobodan Šnajder i ambiciozno vraća diskurs političkog kazališta na scenu, postavljajući Krležina Velikog meštra sviju hulja i Kamov, smrtopis u režiji Branka Brezovca. Istodobno su tijekom njegova mandata nastale predstave poput Brata magarca i Našega grada u režiji Renea Medvešeka, Mi djeca s kolodvora Zoo u režiji Borisa Kovačevića, Veliki bijeli zec Ivana Vidića u režiji Ivice Kunčevića i Palačinke Filipa Nole. 

Promjena ravnatelja donijela je nove umjetničke tendencije i intenzivirala kazališnu produkciju. Proteklih dvadeset godina ZKM je u okviru Festivala svjetskog kazališta i redovnoga godišnjeg programa Ciklus europskog kazališta u Zagrebačkom kazalištu mladih ugostio mnogobrojne svjetske redatelje i njihove predstave. Viziju repertoarnih nastojanja neprekidnog inoviranja kazališnog izraza zastupala je i provela Dubravka Vrgoč za čijih su mandata u ZKM-u radili redatelji poput Renea Medvešeka (Vrata do, Najbolja juha! Najbolja juha!, Glasi iz planina, Čovjek koji je spasio Europu, Ideš dalje, Krležina Kristofora Kolumba), Bobe Jelčića (Galeb i S druge strane s Natašom Rajković u suradnji), Ivane Sajko, Dore Ruždjak Podolski i Franke Perković (Arhetip: Medeja / Žena-bomba / Europa), a dogodile su se i važne suradnje s redateljima iz regije Dinom Mustafićem, Jernejom Lorencijem, Harisom Pašovićem, Janom Fabreom, Vasilijem Senjinom; aktiviranje živućih hrvatskih redateljskih legendi poput Božidara Violića; povratak Paola Magellija (Zagrebački pentagram), promoviranje mlađe generacije redatelja (projekti Anice Tomić i Jelene Kovačić) te pisaca (Tena Štivičić, Ivor Martinić, Olja Lozica, Damir Karakaš, Nina Mitrović) i na kraju okupljanje grupe stalnih i vjernih suradnika (Ivica Buljan, Robert Waltl), što je ukupno pridonijelo aktiviranju svih potencijala kako ansambla tako i cjelokupnog kazališta.

S mandatima Snježane Abramović Milković ZKM se definirao kao progresivno suvremeno kazalište čija je produkcija relevantna za širi europski kulturni prostor, a što se potvrđuje izborom amblematskih tekstova i književnih naslova (Eichmann u Jeruzalemu, Hinkemann, Braća Karamazovi), suradnjama s redateljima koji su se potvrdili kao europski predvodnici novih kazališnih jezika i formi, poput Olivera Frljića, Jerneja Lorencija, Igora Vuka Torbice, Arpada Schillinga, Grzegorza Jarzyne, ali i odvažnim biranjem domaćih suvremenih književnih naslova kao predložaka, poput Črne matere zemle Kristiana Novaka, prema kojoj je nastala jedna od najnagrađivanijih predstava hrvatskog glumišta i koja je gostovanjima na velikim europskim kazališnim festivalima, ontološkom vezom pisane riječi i kazališne izvedbe, postavila današnju hrvatsku kulturnu produkciju uz bok europskoj. Svojim pratećim programima ZKM dodatnu pozornost usmjerava i samom razvoju nove hrvatske drame i istodobno razvoju publike, programima poput Držića u ZKM-u u sklopu kojega se predstavljaju tekstovi nagrađeni najvećom državnom nagradom za dramski tekst Marin Držić, ili programom mentoriranog razvoja novih dramatičara Budućnost je ovdje, a ne treba zaboraviti ni rad Učilišta koje ostaje jezgra susreta publike i izvedbe te mjesto kontinuiranog obrazovanja mladih generacija.  

U vremenu naglih društvenih promjena, brzog razvoja i nezanemarivog utjecaja virtualnoga na oblikovanje stvarnosti koju živimo, velika je zadaća ovog Kazališta posebnu pozornost usmjeriti na oblikovanje aktualnih, poticajnih i izvedbeno relevantnih predstava kojima se neprekidno poziva na otvoreni dijalog o nama danas, o modalitetima našeg odnošenja prema prošlosti i o anticipiranju društvenih pomaka u neposrednoj budućnosti. To su ujedno i osnovne niti vodilje u kontinuiranom susretu Zagrebačkog kazališta mladih s vjernim gledateljima, kao i onima koji su na najboljem putu da to postanu.