Hinkemann

Trajanje: 2 sata i 15 minuta
Redatelj: Igor Vuk Torbica

Po drami Njemački Hinkemann Ernsta Tollera

 Koja je to formula elemenata privatnoga i društvenoga, duhovnoga i materijalnoga, koja nas čini sretnima?

Više o predstavi

Mala povijest šepanja

„War made him a soldier…“

(David Bowie)

„Spoznali smo“, napisao je nekom prilikom slavni njemački pisac i dramatičar Ernst Toller, „da nas tišti dvostruka nevolja: nevolja dana ljudskim životom i nevolja dana nepravdom društvenog sistema.“
U tome se, rekli bismo, do danas ništa nije promijenilo, jer i malograđanski, nacionalni kapitalizam njegova doba i neoliberalni režimi današnjice zadiru čovjeku (sasvim neopravdano) u puki život i tamo, a što bi drugo i mogli, izazivaju ili produbljuju nevolje. Upravo ta dvojnost nevolje najzornije dolazi do izražaja u Tollerovoj tragičnoj tročinki „Hinkemann“ (Der deutsche Hinkemann, 1923), što je kritička i znanstvena recepcija dijelom svrstava u sam kraj njegove ekspresionističke dramatike, dok drugim u njoj traži prve značajke radikalno realističke „nove stvarnosti“, što je svakako važno za povijesnu klasifikaciju, dok će za realnost biti prilično svejedno gura li autor pred njezine iskežene očnjake ekspresionističko ili realističko zrcalo. Jer nevolja ostaje nevolja, a ono što je snašlo i snalazi ratnog invalida Eugena Hinkemanna, nevolja je u najboljoj maniri gore navedene dvostrukosti.
U ratu metak mu je odnio muškost, u miru kriza mu je, kao i tolikima drugima, odnijela egzistenciju, okolina ga mahom iskorištava ili u najmanju ruku slabo razumije (svejedno jesu li u pitanju obitelj, tobožnji prijatelji ili stranački drugovi), a on, da prehrani sebe i nevjernu ženu, ne samo da se mora baviti čovjeka nedostojnim poslom, nego baveći se njime gazi i vlastite najintimnije ideje i ideale. Pitanje je, naime, zove li se siroti Eugen, dok kao sajamska atrakcija za osamdeset vajmarskih maraka dnevno grize glave štakorima, sasvim slučajno „Homunkulus“, što je ipak nešto bitno manje i rudimentarnije od čovjeka (biopolitičari bi možda rekli: čovjek sveden na goli život), iako se kroz usta nemušta najavljivača kolportira kao „njemačka kultura“. Odnosno (što se u prijevodima nažalost gubi, upravo da ekspresionistički obrasci jezičnih poigravanja ne bi odnijeli prevagu), preziva li se Eugen baš posve slučajno Hinkemann (što bi se otprilike dalo prevesti kao šepavac), pa onda u izvorniku još i „njemački“? Jer ne šapa samo Eugen u svom jadu i očaju, nego uistinu i čitavo društvo sa svojim onomastički obilježenim akterima kao što su Großhahn (veliki pijetao, hvalisavac), Immergleich (uvijek isti), Singegott (pjeva boga), Unbeschwert (bezbrižni) ili Knatsch (svađa, neugodnost, ali i onomatopeja za tlačenje nečeg mekog). Toller je, koliko se zna, svog „Hinkemanna“ pisao na robiji, koju je zaradio zbog sudjelovanja u vlasti prevratničke minhenske Sovjetske republike (a vjerojatno bi ga bili i objesili, da se za njega nije založio Max Weber). No, o tome samo usput.
Ono što zaista govori o značaju što ga je Toller pripisivao svojoj drami jest činjenica da je radi zgotavljanja „Hinkemann“ odustao čak i od pokušaja bijega, što ga je neki njegov tamnički kolega planirao tijekom odlaska zubaru: „Ne odlazim zubaru, moj drug ide sam, bježi, bijeg uspijeva. Isti dan ministarstvo pravosuđa zabranjuje odlaske zubaru.“ Tko zna, možda i ta anegdota govori u prilog općoj „njemačkoj šepavosti“ i malom šepavcu koji se ne želi utopiti u njoj, što na kraju i jest kruna njegove tragedije. Nadalje, „Hinkemann“ slovi i kao Tollerova najuspješnija predstava, čemu je svakako doprinos dalo i nekoliko stotina desno nastrojenih studenata, koji su organizirano došli ometati praizvedbu: „Usred prvog čina predstava se morala prekinuti, u drugom smetala su pjevala Pjesmu Nijemaca (Deutschland über alles, nap. a.), a publika iz drugog i trećeg reda odgovorila je Internacionalom.“ Sasvim jezično, tu bi se i opet moglo postaviti pitanje na koju nogu društvo točno šepa?
Uz političku, u „Hinkemannu“ to je, dakako, i noga moralnosti, ma na kojoj razini radnje je tražili. Jer možda je i „veliki pijetao“ iz prezimena tobožnjeg prijatelja, koji će sirotom Eugenu načas preoteti ženu Gretu, u nekoj tajnoj semantičkoj vezi s Prijapovom figurom iz trećeg čina, ako ne drukčije, a onda kao šifrirana leksička kulisa za izricanje jedne koliko tragične, toliko nažalost i univerzalne istine: „Bolesnik nema što tražiti na ovako uređenom svijetu… na kojem svatko vrijedi samo onoliko koliko je koristan.“
Kao kuriozitet biografi rado ističu da je Toller, tijekom života sklon depresijama, na putovanja u prtljazi običavao nositi uže, što će ga očajan i razočaran u svibnju 1939. upotrijebiti u jednoj njujorškoj hotelskoj sobi, „ne jer bio imao lošije, nego jer je imao istančanije živce od svojih suboraca u borbi protiv fašizma“, kako će njegovu slobodnu smrt prokomentirati kolega po peru Sinclair Lewis. Ruku na srce, ne vrijedi li to u velikoj mjeri i za sudbinom kastriranog Hinkemanna, koji će se na koncu tragedije i sam objesiti, ne zato što bi za okrutnost i nepravdu jednog društva, koje se i u mirnodopskim uvjetima sâmo uništava i razdire, imao manje sluha od svojih suboraca, već, naprotiv, zato što ga je imao više? Jer upravo u tom društvu, čije su bitne koordinate – tu je „Hinkemann“ još sasvim ukorijenjen u ekspresionističkoj poetici – zadane senzacionalističkim novinskim naslovima i ispraznošću političkih parola, Eugen na kraju ostaje sam, „kolosalan i smiješan“, ali na sebi svojstven način prozire i njegove ubitačne mehanizme, a tu onda više ne preostaje previše manevarskog prostora…
I opet sasvim usput, prevodilački: bilo bi lijepo kad bi se sve osobne, društvene i političke konotacije „Hinkemanna“ i u drugim jezicima dale prevesti nekim prikladnim prezimenom, pa da se uz tadašnju, „njemačku“, može konstatirati i jedna globalna šepavost današnjice, koja svojim kastriranim i tlačenim suvremenicima, kad jedanput postanu beskorisni, baš i ne ostavlja bitno drukčije mogućnosti samopotvrđivanja nego što ih je imao Eugen Hinkemann.

 Boris Perić


U predstavi se koristi stroboskopsko svjetlo!

 Premijera: 07. studenog 2015.

 

Predstava nije na oglašenom rasporedu.