Mica nastaje u krajoliku pritiska, ondje gdje tragovi života opstaju u erodiranim materijalima i formama – u okruženju otpora u kojem se transformacija pretvara u nužnost preživljavanja. Naziv predstave potječe od skupine metamorfnih minerala građenih od bezbroj tankih, savitljivih slojeva, od kojih je svaki zapis kompresije i izdržljivosti. Nastala djelovanjem topline i nestabilnosti, mica se savija, preslaguje i reflektira, zadržavajući tragove vlastitog nastanka.
U ovom novom radu Astrid Boons, poznata po svojim emocionalno snažnim i duboko utjelovljenim izvedbama, otvara prostor promišljanju o tome što znači živjeti, mijenjati se i razvijati zajedno. Polazeći od struktura i napetosti suvremenog društva, Mica istražuje krhku ravnotežu između povezanosti i izolacije, između čežnje za pripadanjem i osjećaja izdvojenosti. Tijela ostavljaju zapis – svako od njih nosi odjeke drugih, oblikovano zajedničkim sjećanjem i mogućnošću budućnosti.
Koreografija pristupa tom stanju kao načinu promišljanja odnosa tijela prema promjeni. U vremenu društvene i ekološke nestabilnosti, postavlja pitanje: kakve verzije budućnosti mogu nastati ako ostanemo uz pritiske koji nas oblikuju – ako tijelu dopustimo da traži oblike prilagodbe umjesto otuđenja?
Mica zamišlja tijela koja reagiraju poput minerala – akumulirajući, prelamajući, taložeći povijesti. Unutar pukotine, refleksija se umnožava. Budućnost nije horizont pred nama, već
puls unutar slojevitosti samog vremena: okruženje koje nosi sjećanje kao živu prisutnost, gdje tijela otkrivaju nove načine opstanka.
