OPROŠTAJ OD DAMIRA ŠABANA
Svaki put kad se na ovaj način opraštamo od kazališne umjetnice ili umjetnika čiji je životni i profesionalni put bio vezan uz ZKM, kao da se s velikom tugom ali i zahvalnošću opraštamo s dijelom naše zajedničke povijesti, a onda i povijesti kulturnog razvoja grada Zagreba i šire. Tako je i danas, kad ožalošćeni njegovim iznenadnim odlaskom, naše posljednje zbogom moramo reći našem dragom Damiru Šabanu, kazališnom, filmskom i televizijskom glumcu i dugogodišnjem članu našeg ansambla.
Damir Šaban bio je jedan od onih glumaca čiji umjetnički rad nije samo obilježio Zagrebačko kazalište mladih, već se svojim kazališnim i televizijskim ulogama upisao u antologiju hrvatskog glumišta. U našem kazalištu zaigrao je vrlo rano, još kao student zagrebačke Akademije dramske umjetnosti u ulozi Davida u tekstu Franza Holera David i Golijat (1979.) Kao plav i krhak klinac koji se suprotstavlja čitavom scenskom mehanizmu kojeg ima protiv sebe, Damir je već svojom inauguralnom ulogom u ZKM-u gotovo programatski donio a onda i nastavio potvrđivati svoj životni put koji je išao protiv svih mogućih struja, ali uvijek prema umjetnosti. Od te prve velike uloge do njegovog ulaska u ansambl proći će gotovo deset godina, pri čemu autor recentne monografije Zagrebačkog kazališta mladih Zauvijek mlad (2020.) Hrvoje Ivanković, Damira smješta u generaciju dolazećih koji će, po njegovim riječima, „sudjelovati u stvaranju niza predstava koje mirne duše možemo svrstati među najvažnija ostvarenja hrvatskog glumišta u posljednjem desetljeću 20. stoljeća“.
Damir je u svom matičnom kazalištu ostvario zaista velik broj značajnih uloga, od kojih svakako vrijedi istaknuti uloge u predstavama Zašto smo u Vijetnamu, Minnie? B. Brezovca (1988.), Radni naslov: Nacija P. Magellija (1989.), Odisej & sin ili svijet i dom (1990.), Tri sestre B. Brezovca (1992.), Kraljevo (2000.) P. Magellija Veliki meštar sviju hulja B. Brezovca (2001.), Zaštićena zona D. Jovanovića (2002.), Kamov, smrtopis B. Brezovca (2003.), Ana Karenjina (2005.) i Galeb V. Senjina (2007.), Sada je, zapravo, sve dobro O. Lozice (2013.), Alan Ford D. Harjačeka (2013), Črna mati zemla Dore Ruždjak Podolski (2017.), Huddersfield Renea Medvešeka (2018.).
Uz to, u sjećanju svakako ostaje i njegova antologijska predstava Gustlsalon (1995.) izuzetno uspjeli autorski projekt u kojem je uz Davorina Bogovića i igrao, ludički zamišljen kabaret po tekstovima A. G. Matoša, a koji je izveden više od četiristo puta, a režirao je i glumio u predstavi Odiseja 2001. (2001.) koja je gostovala na više međunarodnih festivala. Obje predstave nastale su u produkciji njegove Kazališne radionice Gustl. Osim toga, Damir je nastupao u GDK Gavella, kazalištu Trešnja, Teatru &TD te drugim kazalištima, a ostvario je i brojne filmske i televizijske uloge, od kojih se po toplini i razigranoj naivnosti svakako izdvaja ona Mazala Vrageca iz serije Smogovci, koja ostaje upisana u povijest Hrvatske televizije, ali i našeg urbanog kolektivnog sjećanja.
U svim njegovim ulogama, Damira je uvijek pratila autentičnost i neposrednost glumačkog izraza, koja je zapravo bila i preslikom načina na koji je gledao na sam život. Iskreno do kraja, pa kako bilo. Jednostavan u izrazu i emocionalno dostupan, uvijek na rubu gotovo neintencionalnog humora, stvarao je likove prije svega dirljive u svojoj tako jasno prezentnoj ranjivosti i izgubljenosti. U tom su smislu i njegove kreacije uvijek bile bolno ljudske, pa samim time i toliko neposredne i rezonantne s publikom. Od plavokosog dječarca u borbi sa čitavim svijetom, preko rezigniranog Odiseja koji je beskrajno umoran od tog istog svijeta i samo se želi vratiti kući, pa sve do starog i bolesnog susjeda Zvonka Demokracije u međimurskom selu, a koji se zauvijek oprašta od svijeta kojemu je zaista puno dao. Dragi Damire, nezaboravni naš Šabi, sretan ti taj odavno zasluženi povratak kući. Odmori. Neka ti je laka zemlja.
Tvoj ZKM
