PREDSTAVA „SOLARIS DVA” U KOPRODUKCIJI INK PULA I MONTAŽSTROJA GOSTOVALA U ZKM-u
Sinoć, 24. veljače, u Zagrebačkom kazalištu mladih održana je zagrebačka premijera predstave SOLARIS DVA, autorskog projekta Borut Šeparovića, nastalog u koprodukciji Istarskog narodnog kazališta – Gradsko kazalište Pula i Montažstroja. Nakon pulske premijere, zagrebačka publika prvi je put imala priliku uroniti u intermedijalni laboratorij koji spaja filmsku, izvedbenu i računalno generiranu stvarnost.
Večerašnja izvedba 25. veljače također je rasprodana.
Predstava se nadovezuje na roman Solaris Stanisława Lema te na istoimeni film Andreja Tarkovskog iz 1972. godine Solaris otvarajući teme drugosti i samospoznaje kroz motiv “gostiju”, povrataka koji nisu nudili odgovore, nego su funkcionirali kao ogledalo. U Šeparovićevoj reinterpretaciji Solaris više nije bio udaljeni planet s tajanstvenim oceanom, nego sveprisutna digitalna infrastruktura – algoritamski ocean koji posreduje naše percepcije, navike i želje.
Šeparović uvodi pojam “kazališnog šava”: za razliku od ekrana koji teži glatkoći i nevidljivim prijelazima, kazalište je prostor u kojem se spoj tijela, slike i tehnologije ne može do kraja sakriti. Upravo u tom šavu, u trenutku kada kopija “izda” vlastitu savršenost, predstava otvara ključna pitanja našeg vremena: tko ima pravo na original, što znači identitet kad se može reproducirati unedogled i možemo li uopće zaboraviti u svijetu koji sve pamti?
Struktura predstave uspostavlja susret triju razina: arhivske (film Tarkovskog), žive izvedbe i generativne razine (AI i deepfake). Poznata filmska slika prevodila se u scensku akciju, a zatim rastvarala u digitalni oblak podataka, dok su likovi funkcionirali kao višeslojni konstrukti između “zabilježenog” i “uživo”.
U središtu tog sudara je Hari, koju tumači Rea Bušić – figura ljubavi i gubitka koja se pojavljuje kao hibrid, čije se lice na projekcijama pretapa s licem filmske glumice Natalija Bondarčuk. Matija Čigir kao Kris Kelvin ulazi u dijalog s vlastitom filmskom prošlošću, dok uz njih nastupaju Nikola Nedić (Dr. Snaut) i Sven Medvešek (Dr. Sartorius). Frano Mašković (Dr. Gibarian) i Vedran Živolić (Henri Berton) pojavljuju se kao video/AI prisutnosti.
Posebnu napetost stvara i robotski pas Unitree Go2 AIR, koji nije tek rekvizit, nego ravnopravan scenski akter, testirajući granice empatije i otvarajući pitanje koliko brzo ljudski pogled počinje pripisivati osjećaje mehanizmu od metala i koda.
Zvukovni sloj predstave nastaje u dijalogu s glazbom iz filma Andreja Tarkovskog (Eduard Artemjev / J. S. Bach), uz autorske intervencije Montažstroja i AI obradu – stvarajući atmosferu istodobno nostalgičnu i uznemirujuće novu, kao da i sjećanje zvuči “prepoznatljivo”, ali više nije isto.
Dramaturgiju potpisuje Filip Rutić, vizualni i tehnološki identitet oblikovao je Konrad Mulvaj, scenografiju Filip Triplat, kostime Desanka Janković, oblikovanje svjetla Anton Modrušan, a scenski pokret Roberta Milevoj.
Zagrebačka premijera potvrdila je snažan interes publike za ovaj “digitalni ocean” – u prostoru u kojem se istina i laž ne mjere rezolucijom, nego se uvijek vraćaju tijelu, dahu i vremenu izvedbe.
