Scenska čitanja
DRŽIĆ U ZKM-U

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

U kaotičnom svijetu okovanom financijskom moći koja generira mnoga zla, umreženo društvo pokušava djelovati i posložiti kockice kaosa. Razne društvene mreže sugeriraju nam postove, ulijećemo u njih, a dalje algoritmi odrađuju svoj posao. U ovoj drami algoritmi Luciju dovode do potresnih svjedočanstava i strašnih slika rata u Gazi. Putujemo s njom kroz postove ljudi koji se svađaju oko države i Boga, pratimo dramatične sudbine i postajemo svjesni kao i Lucija da nas „zakonitost svijeta u kojem živimo neće pustiti da mislimo o njima stalno“. Kao i Lucija, i mi smo samo promatrači, ponekad smo oni koji smo u sebi, ili se, kao i Lucija (luc556) zaogrćemo našim Instagram osobama. Otvaraju se mnoga pitanja, kako se nositi s činjenicom koju autorica izlaže da je „svijet postao mjesto u kojem vlada teza koja nema svoju pravu antitezu, jer ništa nije odredivo osim neminovnog trošenja, truljenja i propadanja jedne kompleksne civilizacije kojom upravlja skupina gramzivih vođa i njihovih još gramzljivijih podanika“. Lucijina pitanja, dvojbe i razmišljanja zrcale se u svima nama, na većinu njih nemamo odgovor. Ipak Lucija Marković nas potiče da budemo više u sebi pa ćemo možda moći prepoznati zlo koje zarobljava i nas i druge.

Redatelj: Patrik Sečen
Dramaturginja: Karla Mesek

Čitaju: Milica Manojlović, Nataša Dangubić, Filip Nola Pjer Meničanin, Doris Šarić Kukuljica

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Bolna djeca u cvijeću Antonele Tošić drama je koja kao formu bira sve prisutniji trend mlađe generacije suvremenog društva, a koji je sve naglašeniji i u dramskom pismu: Instagram komunikaciju. Dvoje mladih koji se poznaju još iz srednje škole, premda na potpuno suprotnim društvenim stranama, uspostavljaju kroz dramu zanimljivu komunikaciju. ONA, angažirana feministica i ON, jednako angažirani pripadnik Torcide, teško prihvatljivog društvenog profila, komunikaciju – uz njeno početno odbijanje – ne uspostavljaju lako. Ali kad jednom pristanu izaći iz svoga svijeta, razvija se emotivni odnos koji oboje s margine gura prema mainstremu i prihvaćanju različitosti, kako bi mogli uspostaviti kvalitetan odnos. Vješto pisana Instagram para-jezikom, drama lišena svake banalnosti postaje obostrana virtualna ispovjedaonica u kojoj se otkrivaju skriveni detalji njihovih života. Instagram drama završava u trenutku kad se njenih dvoje protagonista odluči pogledati u oči i susresti se u stvarnom svijetu.
Zahtjevna, ali i inspirativna za scensku realizaciju Bolna djeca u cvijeću, drama suptilnih karakterizacija i vješte dramaturgije, zaslužuje svoje dramsko uprizorenje.

Redatelj: Patrik Sečen
Dramaturginja: Karla Mesek

Čitaju: Milica Manojlović, Nataša Dangubić, Filip Nola Pjer Meničanin, Doris Šarić Kukuljica

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Drama Tuđe topline Espija Tomičića komorna je, poetska drama za tri lika koja minuciozno i takoreći kirurškom preciznošću, a istodobno vulkanski emotivno, secira početak, trajanje i kraj ljubavnog odnosa između Njega i Nje. Usred frontalnog i neizbježnog sudara s Njezinom terminalnom bolešću Ona, On i Onaj koji je – kao Njegov alter ego, unutarnji moralni kompas, otjelovljena svijest i savjest, nepatvoreno i skriveno „ja“ – iz prizora u prizor ljušte i odbacuju slojeve suvišnoga i nevažnoga što vode od nenaborane površine privida do širom razjapljenih ponora najintimnijih misli, želja, osjećaja, strahova i očekivanja od života, društva, obitelji, partnera, odnosa ili pak samoga sebe. U iskrenoj i bespoštedno ogoljavajućoj ispovijedi dramskih lica, kroz najčešće monološki građene dionice i povremene kraće dijaloške ekskurse, tri pomno gradirane dramske cjeline (Stvaranje, Gubljenje i Nestajanje) prelaze put od uspostave i sazrijevanja ljubavnoga odnosa dvoje ljudi, preko vivisekcije načina na koji bolest i suočenje sa mogućnošću gubitka voljene osobe razaraju ne samo par nego i svaku pojedinu jedinku unutar njega, sve do trenutka u kojem dolazi do prihvaćanja i mirenja oba partnera s tuđom i vlastitom smr(tnoš)ću. Aludirajući naslovom na (ne)moguće prostore zbjegova od tuge vlastitih života te razobličujući osobne strahove i slabosti, hrabrosti i požrtvovnosti, kukavičluke i izdaje, kao i osjećaje krivnje zbog učinjenog i neučinjenog, Tuđe topline na koncu ipak poručuju, dramskome glasu („Tebi unutar mene“) koliko i čitatelju/gledatelju samom („Meni, unutar tebe“), kako ljudska jedinka ne bi trebala dopustiti strahu od smrti i gubitka da je paralizira, okljaštri ili zakine za osjećaje bliskosti, ljubavi, predavanja i življenja u sadašnjosti trenutka i povezanosti s drugim bićem, kolikogod da joj mnogo ili malo vremena ostaje do posljednjeg izdaha. Pritom se čitaju i spoznaju – bez daha i u dahu.

Redatelj: Patrik Sečen
Dramaturginja: Karla Mesek

Glume: Milivoj Beader, Katarina Bistrović Darvaš, Rok Juričić

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Dramski tekst Vulnera urbis, vulnera orbis (Rane grada, rane svijeta) vraća se u ratne devedesete i u prostore grada Splita kao prepoznatljivo identificirane no istodobno i simbolično oblikovane pozadine na čijem se fonu raščlanjuje sudbina jedne obitelji i njezinih članova, seciraju psihoze i neuroze jednoga društvenopovijesnog trenutka te rastvaraju traume i zločini iz prošlosti kakvima se hrvatska dramska književnost dosad rjeđe bavila. Temeljno izvorište dramske napetosti je egzistencijalni nemir u kojem svakodnevno živi obitelj opterećena utegom očeva srpskoga prezimena, a pokušaj jednoga od sinova da podilaženjem pogrešno odabranim autoritetima neutralizira krimen nacionalne pripadnosti završava upletenošću u zločin s kojim se ne može pomiriti i zbog kojeg se u finalnom pokušaju iskupljenja i sebe i svoje obitelji odlučuje na samoubojstvo. Uvod i konac drame radnju dovode u suvremenost i iz vizure žrtve nude svojevrsno očište za sagledavanje zbivanja u prošlosti koja svoje traumatične i često nerazriješene repove vuku sve do danas, te time suptilno zaokružuju dramu pomno profiliranih likova, životno ispisanih dijaloga i sugestivno dočarane kolektivne i intimne tjeskobe.

Redatelj: Gabrijel Lazić
Dramaturginja: Emma Klimann

Čitaju: Ugo Korani, Vedran Živolić, Rakan Rushaidat, Nadežda Perišić Radović, Zoran Čubrilo, Iva kraljević

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Ples na broju 60 je dirljiva, intimistička, poetska drama o toplom odnosu punom ljubavi i razumijevanja između bake i unuka koju je Espi Tomičić smjestio u 30 kvadrata stančića na zadnjem katu zgrade na broju 60. Ona, bolesna i opako načeta demencijom, on, preplavljen strahom da će je izgubiti i činjenicom da više ni na trenutak ne može ostati sama, razapet osjećajem krivnje što će je morati smjestiti u dom, a bila mu je i ostala stup djetinjstva i života. Tomičić gradi vrlo zanimljivu dramaturšku strukturu kroz koju se u monološkim i dijaloškim scenama otkrivaju i dijelovi prošlosti njihovih života. Osim bake i unuka tu je i treće lice (ili lica), Ostali, svojevrstan oblik kora koji obogaćuje i pojašnjava pripovjednu liniju preuzimajući razne uloge (oca, majke, savjetodavca, neutralnog promatrača i pripovjedača). Bez obzira na težak rastanak bake i unuka, koji je neminovan i koji će uslijediti, ne savladava nas tuga već ganuće nad ljepotom odnosa koji su sagradili. U vremenu kada empatiju i ljubav gutaju narcizam i egoizam ljekovito je biti s Tomičićevim junacima i podsjetiti se što bismo mogli ili trebali biti jedni drugima.

Redatelj: Gabrijel Lazić
Dramaturginja: Emma Klimann

Čitaju: Iva kraljević, Ugo Korani

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Žena himna, Davora Špišića zrela je, dramaturški vješta i inovativno izgrađena biografska drama o Pauli Preradović, hrvatskoj pjesnikinji i književnici, unuci Petra Preradovića koja je zapamćena kao autorica austrijske himne. Ipak Žena himna puno je više od biografske drame, ona od osnovnih elemenata jednog kompleksnog života minuciozno veze sudbinu žene ispred svog vremena. Žene koja je, ne vlastitim odabirom, gurnuta na vjetrometinu burne povijesti od početka 20. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata. Reducirana u izrazu, usredotočena samo na bitno i sa svega četvoro glumaca drama provlači sudbinu Paule Preradović kroz sve ključne političke pojave prve polovine 20. stoljeća, koje su odredile svijet u kojem danas živimo. Raspadi Carstava, rast nacionalizma, diktature komunizma i nacizma, užasi dva svjetska rata… ovdje su prelomljeni kroz sudbinu snažne žene, na način da se drama ni jednog trenutka ne gubi u masovnim scenama i velikim političkim prevratima, ostajući uvijek duboko intimna i nježna priča o hrabroj ženi na udaru povijesti. Žena himna, drama o politici kao sudbini, originalni je dramski predložak koji nudi zahvalan materijal za kreativno čitanje na sceni.

Redatelj: Gabrijel Lazić
Dramaturginja: Emma Klimann

Čitaju: Iva kraljević, Nataša Dangubić

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Drama Monike Herceg nadahnuta je aktualnom problematikom migracija stanovništva prouzročenih ratovima i teškim životnim uvjetima te nastavlja val sve brojnijih dramskih djela i kazališnih predstava u hrvatskome teatru o sudbinama migranata u potrazi za boljim životom. Dramska radnja strukturirana je kao niz postaja na križnome putu što ga migranti moraju savladati da bi došli do svog cilja, a dramski je tekst sabijen u mahom monološke i poetizirane dionice likova uključenih u radnju, bilo realnih poput predstavnika vlasti (Policajci, Načelnik Policije, Biskup) i migranata (Majka, Brat, Djevojčica nepoznate dobi, Utopljeni dječak…), bilo alegorijskih poput Države, Kamiona, Ceste, Broda, Rijeke, Snijega, Čamca, Tračnica ili Prostrijelne rane na trbuhu dječaka kao otjelovljenja mjesta, uvjeta i/ili 0uzroka migrantskih patnji, stradavanja a nerijetko i smrti. Autorica pritom sudbinu migranata sagledava ponajviše iz očišta djece kao najvećih i najnevinijih žrtava, što je u suglasju i s tematskim fokusom brojnih dramskih djela prijavljenih na ovogodišnji natječaj. Valja međutim naglasiti da na samome koncu potresno ispisanog dramskopoetskog sučeljavanja bezuvjetne (roditeljske) ljubavi s jedne a licemjerja, nerazumijevanja, bešćutnosti i nasilja s druge strane, autorica posljednje riječi drame ipak prepušta simboličnome liku Poezije i njezinu optimističnu uvjerenju da ljubav i riječ na koncu mogu nadvladati ništavilo.

Redatelj: Dražen Krešić
Dramaturg: Filip Rutić
Oblikovatelji svjetla: Anton Modrušan, Saša Bogojević, Jakov Rajković

Čitaju: Dado Ćosić, Zoran Čubrilo, Petar Leventić, Danijel Ljuboja, Anđela Ramljak, Nadežda Perišić Radović, Ivan Pašalić, Barbara Prpić, Toma Medvešek, Dora Polić Vitez

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Kroz nekoliko pripovjednih linija koje se međusobno isprepliću u nelinearnom slaganju vremena, Tomislav Zajec gradi dramsku napetost postupno razotkrivajući istinu o strašnom zločinu koji je počinjen nad Markom, šestogodišnjim dječakom oštećenog sluha. Karlo, ugledni znanstvenik, uzoran suprug i otac, otkriva se kao zastrašujući zlostavljač, seksualni predator bez imalo grižnje savjesti. Lede krv njegove rečenice koje nakon dvadeset godina izgovara Marku: „Jaki ili slabi, svi smo mi zločinci u nečijoj povijesti. Ja sam u vašoj i to je u redu. Ja s tim mogu leći i mirno spavati.“ Naravno da Marko nije njegova jedina žrtva, bilo ih je mnogo. Slojevitost karakterizacije lica u drami i njihovi odnosi produbljuju svu kompleksnost tragičnog događaja. Markov je unutrašnji pakao prekriven šutnjom koja ga izjeda i pretvara u čovjeka koji „nestaje“. Rastače njega, ali i njegovu obitelj. Karlova supruga Vjera strašnu je spoznaju o svom mužu također okovala šutnjom. Razbolijeva se i umire. Tomislav Zajec nas ne tješi i ne zavodi sentimentom, ne moralizira, svojom dramskom partiturom poziva i pojedince i širu društvenu zajednicu da svojim glasom razbiju zid šutnje, da prokažu i kazne zločince.

Redatelj: Dražen Krešić
Dramaturg: Filip Rutić
Dramaturg ZKM-a: Tomislav Zajec
Oblikovatelji svjetla: Anton Modrušan, Saša Bogojević, Jakov Rajković

Čitaju: Sreten Mokrović, Nataša Dangubić, Anđela Ramljak, Barbara Prpić, Dado Ćosić, Mia Melcher, Dora Polić Vitez, Ivan Pašalić

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Kamo se ide kad se odlazi Nikoline Rafaj zrela je, vješto napisana drama koja govori o ljudima neodlučnima oko svog mjesta u svijetu. „Ona“, protagonistica koja „pokušava saznati kamo se ide kad se odlazi“, pridružuje se grupi ljudi sa sličnim životnim dvojbama, u hostelu koji okuplja one koji, svojim izborom, „pokušavaju“: odrasti, otići, nedostajati nekom, zaboraviti, ne pitati se „kamo“… Ona je Jedermann, Svatković suvremenog svijeta, ali taj se svijet bitno promijenio od onog Hofmannsthalova, pa ovo nije moralitet, „koji širi smisao ljudskog postanka“, nego suvremena drama u kojoj se čovjek okreće od tog svijeta i traži svoj smisao, drugačiji od onog u koji taj svijet srlja. Reducirana u dramskom izrazu, odmjerena i bez dociranja drama – koju odlikuje izraženo poetsko oblikovanje jezičnoga iskaza likova – prati sudbine neodlučnih u izoliranom svijetu koji je njihov azil. Izuzetno zanimljiva, mudra i otvorena za scenska rješenja Kamo se ide kad se odlazi drama je koja nestrpljivo očekuje svoje zasluženo uprizorenje.

Redatelj: Dražen Krešić
Dramaturg: Filip Rutić
Oblikovatelji svjetla: Anton Modrušan, Saša Bogojević, Jakov Rajković

Čitaju: Nataša Dangubić, Hrvojka Begović, Mia Melcher, Barbara Prpić, Mateo Videk, Adrian Pezdirc, Nataša Dorčić, Anđela, Ramljak, Ivan Pašalić.
Glasovi: Dado Ćosić, Sreten Mokrović, Dora Polić Vitez, Lucija Šerbedžija

Pogledajte snimku izvedbe →

Dramski tekst Ubij se, tata mračna je i mučna poetska drama koja kroz sudbinu jedne obitelji – oca i majke te trojice sinova – brižljivo osmišljenim pjesničkim slikama i cizeliranom pjesničkom rečenicom, glasno i neuvijeno progovara o nasilju u obitelji, ranama koje nikada ne zacjeljuju i životima oblikovanim užasima rata koji se u drami percipira i konstruira kao trajno, nepromjenjivo i gotovo bezizlazno stanje ljudskoga roda. Bez zapadanja u simplifikacije ili banalizacije, dramski tekst na zreo i promišljen način nastoji locirati i artikulirati potencijalna ishodišta obiteljskoga nasilja, njegove mnogovrsne oblike i rukavce te višestruke posljedice na pojedinca, obitelj i društvo u cjelini, skrećući posebnu pozornost na neprekinuto perpetuiranje nasilja koje žrtvu nerijetko pretvara u zlostavljača i produžuje lanac nasilja u takoreći nedogled.

Redatelj: Bojan Brajčić
Dramaturginja: Karla Leko
Oblikovatelj svjetla: Alen Marin

Čitaju: Tina Orlandini, Milivoj Beader, Dora Polić Vitez, Ivan Pašalić, Ugo Korani, Mateo Videk

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Vježbanje smrti ili pauze u disanju dramski je tekst koji kroz monološku formu i izričaj blizak poetskom diskursu, uz povremena uključivanja simbolički impostiranih individualnih (Bez-Ja) ili zborski ustrojenih sugovornika (Kor grobara, Kor liječnika) glavne junakinje (Ja), na slojevit, poetičan, misaono prodoran i emotivno angažiran način progovara o intimnome suočavanju pojedinca s bolešću, gubitkom i smrću bliske osobe, u ovome slučaju bake mlade žene iz čije se perspektive sagledava radnja, ali i o osobnom suočavanju sa samim fenomenom smrti. Pored osjećaja boli, dramskim djelom dominira i osjećaj krivnje onoga koji ostaje zbog učinjenog ili, češće, neučinjenog, odnosno nemoći ljudske jedinke u sudaru s neminovnošću i svakodnevnošću gubitka.

Redatelj: Bojan Brajčić
Dramaturginja: Karla Leko
Oblikovatelj svjetla: Anton Modrušan

Čitaju: Petra Svrtan, Milica Manojlović, Katarina Bistrović Darvaš, Vedran Živolić, Zoran Čubrilo

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Tekst spisateljice Marine Vujčić bavi se vrlo aktualnom temom majčinstva, koja je u našem društvu često poprište kontroverznih svjetonazorskih stavova. U nekoj klinici koja služi za čuvanje trudnoće, močvarom izoliranoj od ostatka svijeta, susreću se osobe vrlo različitih i oprečnih želja i ideja o intimnom ispunjenju, sreći i smislu života. U centru zbivanja dvije su žene: Nora koja ne želi imati dijete jer smatra da bi joj dijete promijenilo život, na način da bi izgubila svoju autonomiju i Eva koja ne vidi smisao svog života bez djeteta te pokušava realizirati svoju želju jednim vrlo neortodoksnim rješenjem. Treća žena, Flora, žrtva je nasilja koje nad njom vrši njezin partner, a četvrta žena zatočena je u svojoj sobi dok ne prođe kritični termin nakon kojeg pobačaj više nije moguć. Ženska lica progovaraju o svojim situacijama koje su tipični primjeri za raspravu o pravima žene na pobačaj, osobito u slučaju silovanja, ili nemogućnost bijega iz veze u kojoj je partner nasilnik. Likovi muškaraca razlikuju se po svojim reakcijama na probleme i dileme njihovih partnerica. Jedno od najzanimljivijih lica je tajanstveni domar Gašpar, kao glas zdravog razuma koji prema životu i smrti ima naizgled ravnodušan stav, ali odiše mudrošću i toplinom. Ostala lica simboli su državne natalitetne politike i vjerskih pritisaka jednog distopijskog društva koje je vrlo blizu našoj zbilji. Radnje u tekstu protječu brzim ritmom koji vješto balansira između atmosfere napetosti i simboličkih i poetskih motiva vode kao začetka i močvare kao kraja života.

Redatelj: Bojan Brajčić
Dramaturginja: Karla Leko
Oblikovatelj svjetla: Saša Bogojević

Čitaju: Dora Polić Vitez, Petra Svrtan, Ivan Pašalić, Milica Manojlović, Adrian Pezdirc, Anđela Ramljak, Tina Orlandini, Ugo Korani, Vedran Živolić, Jasmin Telalović, Mateo Videk, Zoran Čubrilo, Katarina Bistrović Darvaš

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Radnja drame koja je u osnovnim crtama preuzeta od Shakespearovog Koriolana, smještena je u naš geografski i socio-politički prostor. Događa se u poslijeratno vrijeme u kojem uvijek bukti poziv na revoluciju društvenih slojeva izostavljenih iz pobjedonosne podjele plijena društvene imovine. Vrhuška vlasti pokušava manipulirati zaslužnim ratnikom, braniteljem, osloboditeljem i koristi njegov herojski status za njegovo rušenje i osvetu. Heroj se pretvara u izdajnika koji neminovno srlja u smrt, obogaćen spoznajom da ga je od samog početka njegov životni put predodredio da postane ubojica. Ova drama nije samo antiratna, ona još i  više govori o manipulaciji društvene vrhuške koja ne preza ni pred čim u svom cilju ostanka na vlasti, o lakovjernosti naroda i tankoj crti koja od heroja pravi izdajnika domovine. Kao i kod Shakespearovog Koriolana i u Dječaku, pritisak obitelji dovodi do žrtvovanja i neminovne predaje onima koji će i dalje okretati kotač povijesti dok ih neki novi heroj ili izdajnik ne sruši s trona.

Režija i adaptacija: Tamara Damjanović

Čitaju: Frano Mašković, Doris Šarić Kukuljica, Nađa Perišić Radović, Barbara Prpić, Anđela Ramljak, Milivoj Beader, Hrvojka Begović, Nataša Dangubić, Dado Ćosić, Nataša Dorčić, Damir Šaban, Mia Melcher, Ivan Pašalić

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Međimurski lepi dečko je obiteljska drama napisana sočnim, slikovitim međimurskim narječjem. Iz međimurske zatvorenosti izvire obitelj čiji se život gubi u banalnoj svakodnevici i nemogućnostima komunikacije. U centru dramskih zbivanja nalazi se jedan mladi čovjek, kojeg s jedne strane pritišće potreba da bježi iz bezizglednog života provincije u neku nesigurnu i nejasnu budućnost “boljeg svijeta”, a s druge strane vežu ga odnosi među bližnjima koje nije u stanju samom sebi ni drugima definirati ni pokazati. Tekst je autentični atmosferski međimurski blues koji pruža zanimljive mogućnosti da ono neizgovoreno postigne jednaku dramaturšku napetost kao i ono što je izgovoreno.

Režija i adaptacija: Tamara Damjanović
Glazba: Stanko Kovačić, Katarina Ranković
Jezična savjetnica: Ines Carović

Čitaju: Ugo Korani, Nataša Dorčić, Zoran Čubrilo, Petra Svrtan, Toma Medvešek, Ivan Pašalić, Maro Martinović, Mia Melcher, Danijel Ljuboja

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Granatiranje je ispovjedna, poetska, postdramska metadrama koja zasigurno spada u sam vrh ne samo hrvatske nego i europske suvremene produkcije. Kroz tekst pratimo dvije paralelne ispovjedne priče o ljubavnoj žudnji i strasti, o iluzijama i snovima, o potrazi za smislom u kontekstu svijeta i prostora gdje je rat postao fetiš senzacija i neminovna ljudska potreba za autodestrukcijom. Priča se razvija kao “ sitna balkanska verzija filma “Call me by your name”, kako to ispisuje jedno od lica, pisac koji se metatekstualnom poemom poigrava svojim motivima za pisanje ovog teksta. Piščev monolog o ratu i njegovim posljedicama jedan je od najlucidnijih, najintimnijih i najoriginalnijih kuteva gledanja na tu temu u suvremenoj dramskoj literaturi. Temu borbe protiv smrti i besmislenosti rata, njegovih posljedica vidljivih u fasadama koje se obnavljaju i ljudima koje nitko ne obnavlja, pisac završava konačnim susretom lica koja svojom malom ljubavnom pričom ostavljaju zalog za neko njihovo intimno sretnije sutra.

Režija i adaptacija: Tamara Damjanović

Čitaju:  Adrian Pezdirc, Frano Mašković, Hrvojka Begović

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Isprepletenost ljudskih sudbina, tragičnost neuspjele ljubavne veze i nasilje nad ženama tvore temeljnu okosnicu ove drame. Međutim, dubljim razumijevanjem ispisanog u gotovo poetičnim točkama obilježenim monolozima i/ili solilokvijima likova otkriva se dublji svijet nekog prošlog, starijeg i boljeg vremena kada je sve bilo drugačije i ljepše kroz sliku susjedskog parka koji ih je sve okupljao. Radnja tematizira problematiku nemogućnosti pomirbe s prošlošću i gluhoću i sljepoću društva spram nasilja prema ženama nakon što je Emina majka brutalno ubijena u parku. Ema se godinama na godišnjicu ubojstva ponovo vraća na isto mjesto – park, istovremeni simbol grozne tragedije, ali i nevinog djetinjstva. Susrećući se u suvremenosti sa svjedocima ubojstva, susjedima koji žive oko parka, Ema ponovo otvara stare rane, evocirajući uspomene i tražeći svojevrsnu pravdu. Drama završava pomirbom svih uključenih i svojevrsnim stvaranjem spomenika preminuloj u parku prilikom čega se svatko na svoj način pokušava oprostiti od preminule i opravdati svoj položaj. Autorica je u ovoj potresnoj drami stvorila funkcionalnu cjelinu koja potresa sadržanim emocijama, vješto ih polagano otkrivajući kako radnja odmiče te gradeći priču prema vrhuncu i razrješenju koje ostavlja kraj otvoren s prijetećom porukom upozorenja. Najistaknutija vrijednost ove drame upravo je način na koji autorica simbiotički isprepliće žal za boljim vremenima sa suvremenim društveno aktualnim problemom nasilja, evocirajući uspomene među likovima što dovodi do krajnje spoznaje.

Redateljica: Lea Anastazija Fleger

Čitaju: Petra Svrtan, Ivan Pašalić, Marica Vidušić, Sreten Mokrović, Ivana Gulin

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Drama 55 kvadrata još je jedna suvremena, aktualna i na trenutke duboko emocionalna priča o današnjici u kojoj se gube stare vrijednosti, u ovom primjeru utkanom u jednu splitsku obitelj, ali koji zapravo funkcionira univerzalno na cjelokupnom prostoru Hrvatske. Priča tako predstavlja sažetu kroniku događanja u kojem jedna obitelj zbog turizma, ali i postupaka užih članova obitelji iskvarenih suvremenim načinim života gubi sve. Prisiljeni su zajedno živjeti u 55 kvadrata zbog iznajmljivanja stanova turistima, baka nikada ne dočekuje odlazak u dom jer je sin prodao stan i prokockao novce… Kronološki se prati rasap identiteta obitelji i individue kroz promjenu grada, a problematika se dodatno osim na mikrokozmosu obitelji, istovremeno tematizira i na primjeru grada izmučenog turistima, odlagalištem smeća, zagađenom vodom, velikim požarom… Autorica, na žalost, poprilično vjerno ocrtava sliku jedne crne strane, suvremenog Splita koji se raspada pod pritiskom suvremenosti i kapitala na svim razinama, vješto vodeći radnju kroz replike likova, portretirajući stanje grada, ali još i više govoreći kroz gotovo poetske monologe likova u kojima se individue ogoljuju i pokazuju svu razornost koju šira kontekstualna slika društva i grada vrši na obitelji i pojedince.

Redatelj: Ivan Planinić

Čitaju: Ivan Pašalić, Zoran Čubrilo, Nadežda Perišić, Milivoj Beader, Urša Raukar, Ivana Gulin

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Drama Dorotee Šušak Kako smo preživjeli Dies Irae već u svom naslovu daje naslutiti veličinu životne borbe o kojoj autorica progovara. Glavni lik je nastavnica, samohrana majka troje djece koja donosi svoju životnu priču borbe sa Zakonom o stečaju potrošača Republike Hrvatske. Drama u pitanju je svojevrsno ispovjedno-poetska drama o nepoetskoj stvarnosti individue. Pisana gotovo isključivo u monološkoj formi slobodnog stiha, drama otkriva široki dijapazon emocionalne razine rastrganosti osobe između financijske krize, svakodnevnog života i brige za djecu kojoj želi priuštiti sve što i druga djeca imaju. Autorica vrlo vješto strukturira monologe kao glavno izražajno i značenjsko sredstvo, krećući s tematiziranjem problematike in medias res, vodeći radnju polako i bolno, sve više otkrivajući emocionalnu jakost danas gotovo svakodnevnog problema sve većeg broja ljudi, dovodeći je na poetsku razinu, a iznimno uvjerljivo pri tome djeluju ovršitelji koji su prikazani poput prijetećeg antičkog kora.

Redatelj: Ivan Penović

Čitaju: Bernard Tomić, Mateo Videk, Anđela Ramljak, Dado Ćosić, Katarina Bistrović Darvaš

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Drama Sanje Porobije iznimno je vješto strukturirani triler s elementima horora koji drži u napetosti od samog otvaranja pa sve do potpuno neočekivanih obrata i kraja. Radnja drame smještena je u jednom selu na otoku gdje prilikom pogreba u grobu pronalaze leš nepoznate djevojke. U maloj sredini u kojoj se svi poznaju, isprva su šokirani otkrićem, međutim kako se priča razvija otkriva se sve veća involviranost cijelog mjesta u strašni zločin. Trilerski napeta otkrića i obrati polako rasvjetljavaju priču o četiri sestre čiji je otac nasilnik ubio majku te su mu one presudile, zavjetovavši se na skrivanje svog ženskog identiteta i vođenje života kao muškarci. Otkrivanje tajne dolazi usred ljubavne veze jedne od sestara s mještaninom koji ju nakon što otkriva njezin pravi identitet siluje i ubija. Osim iznimno vještine strukturiranja napete priče, autorica je kroz fino karakterno nijansiranje i društvenu kontekstualizaciju prikazala i problem odnosa žena-muškarac-djeca te progovorila kritički o problematici obiteljskog nasilja, patrijarhalnog društva i razornim posljedicama na sve uključene.

Redatelj: Hrvoje Korbar

Čitaju: Zoran Čubrilo, Boris Barukčić, Danijel Ljuboja, Filip Nola, Milivoj Beader, Nataša Dorčić, Frano Mašković,    Ugo Korani

Pogledajte snimku izvedbe →

Iz obrazloženja nagrade (preuzeto sa stranica Ministarstva kulture i medija)

Prvonagrađena drama iznimno je duhovit i satiričan tekst o Božjoj kreaciji Adama i Eve uz asistiranje Lucifera i pomoć poslušnih anđela predvođenih arkanđelom Mihaelom. Tekst govori o kontra evoluciji čovjeka i žene koji iz Raja kreću kao razmaženi i bahati, stereotipni predstavnici suvremenog muškarca s pivom u ruci i ženom u ulozi dominirajućeg zanovijetala, a sve pod dirigentskom palicom Lucifera. U ovom se tekstu autor vješto poigrao civilizacijskim tekovinama, izvrnuvši priču postanka, ukazujući na problematiku međuljudskih odnosa od samih početaka ukorijenjenu u egocentričnosti, neradu i željom za zadovoljavanjem osnovnih instikata, poentirajući ih kroz lucidni, crnohumorni kut gledanja obogaćen suvremenim referencama. Jednako vještim, kreativnim i zanimljivim načinom pisanja, kao što je strukturirana i cijela drama, autor zaključuje Božjom odlukom o protjerivanju Adama i Eve u novi svijet u kojem će morati raditi i ovisiti jedno o drugome te naučiti biti zahvalni na supostojanju i podršci, nagradivši ih smrtnošću kao nadom za bolji život.

Redateljica: Marina Pejnović
Dramska pedagoginja: Grozdana Lajić Horvat

Čitaju: Rakan Rushaidat, Pjer Meničanin, Katarina Bistrović Darvaš, Bernard Tomić, Polaznici Učilišta ZKM-a

Pogledajte snimku izvedbe →