Za dijete, dolazak na ovaj svijet sam po sebi je avantura. Jesi li spremno?
Žena koja, nakon što sazna da je trudna, ne može prestati razmišljati. Razgovara sa životom u svojoj utrobi i odluku o tome hoće li taj život doći na svijet prepušta – njemu samome.
Predstava je kazališna adaptacija istoimenog romana u režiji Zhou Ke, temeljena na knjizi Oriane Fallaci, jedne od najpoznatijih ratnih reporterki 20. stoljeća. Današnjoj publici predstava prenosi intimne osjećaje žene, koristeći izvedbu, glazbu i multimediju kao most. U sebi nosi promišljanja jedne od najutjecajnijih žena prošloga stoljeća o ljubavi, diskriminaciji, slobodi, jednakosti i rodu. Žena iz priče nije sama Fallaci, već odraz tisuća žena diljem svijeta.
Riječi redateljice
Žena u Pismima nerođenom djetetu ne predstavlja jednu konkretnu osobu. Ona je univerzalna. Njezina univerzalnost leži u činjenici da se svaka žena suočava s različitim izborima vezanima uz rađanje i roditeljstvo – a iza tih izbora krije se pitanje osobnog razvoja.
Mislim da je najveća razlika između žena i muškaraca ta što mi, tijekom života, možda imamo priliku roditi dijete – mogućnost koja muškarcima nije dana. Za mnoge suvremene žene odluka o tome hoće li postati majke ili ne predstavlja stav prema samome smislu života.
Svaka od nas nosi mnoge nerazriješene dileme koje se ne mogu riješiti rođenjem djeteta. Rođenje djeteta može čak donijeti nove izazove – i vlastite, i djetetove – koji će se tijekom života postupno otkrivati. To je složen odnos, gotovo poput kvantne spregnutosti.
Je li rođenje izbor roditelja ili izbor djeteta? Ako je to tvoj izbor, hoćeš li ga požaliti kada te svijet razočara ili rastuži? Kad bi postojalo drugo postojanje, bi li opet izabrao doći na ovaj svijet?
Ako je život putovanje, ako je lekcija – što iz nje učimo?
Nakon čitanja romana Pismo nerođenom djetetu, osjećala sam da je Fallaci već kroz usta majke izrazila sve temeljne životne dvojbe: kako se suočiti s prazninom, s ljubavlju, sa životom, sa spolom, slobodom, pravednošću i smislom postojanja.
Predstava je pjesma – pjesma posvećena ženama i životu – prožeta filozofskim značenjem.
Baš kao i posljednji stih predstave, koji mi je jedan od najdražih:
Postoji, život postoji zauvijek.
Mi umiremo pojedinačno, ali život sam po sebi ne umire. Svo znanje, iskustvo i mudrost čovječanstva nastavljaju postojati u svemiru zajedno s nastavkom života.
Veselim se rušenju rodnih granica i nadam se da će svaka izvođačica i svaki izvođač unijeti vlastito životno iskustvo, te prikazati čitavo kazalište na pozornici kroz prizmu apsurda, radosti i pjesničke ljepote.
SHANGHAI DRAMATIC ART CENTER
Šangajski centar za dramske umjetnosti osnovan je 1995. godine spajanjem Šangajskog narodnog kazališta (osnovanog 1950.) i Šangajske omladinske dramske trupe (osnovane 1957.), čime je nastalo jedino državno kazalište u gradu.
SDAC trenutačno upravlja trima kazališnim prostorima: „Kazalištem umjetnosti“, „Dramskim salonom“ i „Studijem D6“, koji se nalaze u sjedištu Centra, u Zgradi drame. Osim toga, Centar upravlja i dvama kazalištima različitih veličina unutar Šangajskog međunarodnog plesnog centra – Kazalištem Jasmine i Novim šangajskim kazalištem. Godine 2019. renovirana Zgrada drame dobila je novo značenje kroz koncept „otvorenog“ kazališta, s posebnim prostorima poput „kazališne svemirske postaje“ i „kuće malog dramatičara“, gdje publika može odmarati, promišljati i doživljavati, uz uživanje u predstavama.
Posljednjih godina značenje oznake „Producirano od strane SDAC-a“ posebno se ističe kroz vrhunsku produkciju i naglasak na cjelovitost izvedbe. Repertoar i stil razvijali su se postupno i sustavno, pri čemu su oblikovana i uspostavljena četiri glavna brenda u području umjetničke produkcije: „Moderna originalnost“, „Globalna scena“, „Novi val“ i „Klasici reinterpretirani“. Također je uspostavljena platforma za razvoj novih djela – „Razvoj novih djela“. Ovaj produkcijski sustav postao je čvrsta podrška oznaci „Producirano od strane SDAC-a“.
Kroz stalno istraživanje i praksu, SDAC-ove produkcije uspijevaju očuvati specifičan kineski pogled na kazališnu umjetnost, istodobno integrirajući raznolike stilove svjetskih kazališnih trendova.
Nasljeđe povijesti i tradicije kazališta ne ogleda se samo u repertoaru ili zgradi, već prije svega u viziji i strasti njegovih umjetnika. Predstave u ulici Anfu postale su jedinstven prizor u Šangaju. Odlazak na predstavu u ulicu Anfu i povjerenje u SDAC-ovu produkciju postupno su postali dijelom modne kulture, načinom života, pa čak i navikom u gradu Šangaju.
