BIENALNI REZIDENCIJALNI PROGRAM ZA AFIRMIRANE DRAMSKE PISCE
Bienalni rezidencijalni program Zagrebačkog kazališta mladih zamišljen je kao cjelovit kreativni proces u kojem ZKM pruža potporu dramskim piscima tijekom stvaranja novog teksta, od njegove narudžbe, preko javnog scenskog čitanja, do konačne praizvedbe na sceni ZKM-a. Riječ je o svojevrsnom umjetničkom laboratoriju koji autorima omogućuje da tekst razvijaju postupno, u suradnji s ansamblom i uz kontinuiranu dramaturšku podršku.
Scensko čitanje predstavlja ključnu fazu procesa kao prvi susret teksta s publikom. Ono autorima omogućuje da sagledaju kako drama funkcionira u izvedbenom obliku, a istovremeno im pruža prostor za daljnje istraživanje i doradu. Time se razvija osjećaj sigurnosti u radu i potiče nastanak zrelih i umjetnički snažnih dramskih djela. Prema tome, rezidencijalni program ne potiče samo stvaranje novih dramskih tekstova, već otvara prostor njihovu postupnom sazrijevanju kroz dijalog s publikom i kazališnom zajednicom. Svaka faza procesa postaje prilika za istraživanje, provjeru i oblikovanje dramskog materijala, uz aktivno sudjelovanje autora u svim etapama rada.
Program je pokrenut 2024. godine. Prvi ciklus realiziran je s piscem Ivorom Martinićem, koji je tijekom rezidencije napisao dramu Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute. Nakon javnog čitanja, tekst je sljedeće godine, u režiji Aleksandra Švabića, doživio uspješnu praizvedbu. Uslijedile su brojne izvedbe u matičnoj kući i na gostovanjima, kao i niz nagrada, uključujući i onu za najbolji dramski tekst, čime je dodatno potvrđena vrijednost ovakvog produkcijskog modela.
U tijeku je novi ciklus programa za 2026. godinu, u kojem je priliku za razvoj novog teksta dobio autor Espi Tomičić.
Program trenutno nije na rasporedu.
IVOR MARTINIĆ
Ivor Martinić (1984., Split) jedan je od najvažnijih suvremenih hrvatskih dramatičara, snažno vezan uz Zagrebačko kazalište mladih, gdje su praizvedene neke od njegovih najuspješnijih drama: Moj sin samo malo sporije hoda (2011., r. Janusz Kica), Dobro je dok umiremo po redu (2019., r. Aleksandar Švabić)) i Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute (2025., r. Aleksandar Švabić). Njegovi tekstovi u ZKM-u ostvaruju izniman domaći i međunarodni odjek te su višestruko nagrađivani (Nagrada hrvatskog glumišta, Marul, Zlatni smijeh, Zlatni lovorov vijenac), a drama Dobro je dok umiremo po redu ubraja se i danas među najnagrađivanije predstave ZKM-a. 2024. Martinić je odabran za sudjelovanje u ZKM-ovu Bijenalnom rezidencijalnom programu za afirmirane dramske pisce, u sklopu kojega je nastala drama Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute, izvedena prvo u formi koncertnog čitanja, dok je svoju cjelovitu praizvedbu imala u veljači 2025.
Kako i sam naslov upućuje, radnja drame odvija se kroz niz razgovora za stolom u kojima Sin, Majka i Otac seciraju svoju obitelj, svoju prošlost i sve neizgovorene istine uključujući i onu najtežu: da Majka i Otac Sina ipak ne vole bezuvjetno. Kroz niz vremenski isprepletenih razgovora i deset scena razlaže se pojam obitelji, koji u kriznim vremenima zadobiva nova značenja. Drama se formalno sastoji isključivo od dijaloga, dok se jedina didaskalija nalazi u samom naslovu. Na taj je način u središte interesa postavljena komunikacija, čisti dijalog koji na trenutke podsjeća na transkript zamišljenog „obiteljskog“ suđenja. Dijalog se sastoji od ogoljenih, gotovo faktografskih rečenica, optužbi i gorkih istina, bez imalo uljepšavanja.