Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute

Predviđanje novih ekonomskih i ekoloških katastrofa od strane vlade donosi razvoj sustava zaštite, kao i informativne formulare čije jedno pitanje izazove velike prijepore. Naime, upitnik u kojem se od roditelja višečlane obitelji pita: ukoliko zbog katastrofalnih događaja, možete zadržati samo jedno dijete, koje bi to dijete bilo? Sadašnji trenutak drame trenutak u kojem roditelji priznaju najstarijem sinu, miljeniku obitelji, kako su ga u formularu odabrali kao nekoga koga bi se potencijalno odrekli, te kako bi zadržali mlađeg sina, koji je oduvijek bio problematičan.

Kroz niz razgovora za stolom Sin, Majka i Otac seciraju svoju obitelj, svoju prošlost i sve neprešućene istine, kao i onu najgoru – istinu da ga ipak ne vole bezuvjetno. Kroz niz vremenski ispremiješanih razgovora kroz deset scena razlaže se i pojam obitelji, koji u svim kriznim vremenima dobiva novo značenje.

Drama se formalno sastoji od samog dijaloga. Jedina didaskalija nalazi se u naslovu same drame. Ovakvom intervencijom to je zapravo drama bez naslova odnosno drama u kojoj su naslov i didaskalija jedno. Na ovakav način formalno u središte interesa je isključivo komunikacija, čisti dijalog koji na trenutke imitira transkripte nekog izmišljenog „obiteljskog“ suđenja. Dijalog se sastoji od čistih, ogoljenih, gotovo faktografskih rečenica, optužbi, gorkih istina, bez imalo uljepšavanja. Povratak na čisti dijalog kroz vremenski ispremiješane scene stvara se posebna atmosfera i naboj drame – osjećaj neizvjesnosti, napetosti, te ono što me najviše zanima u kazalištu – jesmo li spremni čuti neumivenu istinu?