Gdje god se postavljale, prvo što Millerove Vještice iz Salema dočeka je očekivanje da se jasno odrede prema sada i ovdje. Ako se njegova višestruko kodirana alegorija tada obrušila – zar se uopće obrušila? – na makartizam, mahnite progone, kolektivne paranoje i male poslušnosti, gdje toga danas točno ima? Koga se to tiče? I nije li cijeli taj pir sedamnaestostoljetnih fanatika malo nategnuto, ako ne i uvredljivo, dovoditi u veze s ovime, sada, među nama, tko god „mi“ bili i otkad god „sada“ trajalo?
Salem je američka selendra iz prapovijesti – nećemo se valjda s time uspoređivati? Daleko smo mi od takve društvene krize. Kad smo to zadnje vidjeli da javno režanje, izmišljanje neprijatelja, galama i laž konstituiraju zajednicu? Gdje smo čuli umivene i prekodirane konotacije ili svjedočili agresivnom transu? Zar su institucije premrežene, zar njihovi sateliti i lokalni šerifi u nas treniraju diskurzivnu silu? Teško. Neće biti ni da dušebrižnici u nas njuškaju po svačijoj intimi, prije da je obrnuto, nema više patološkog zirkanja oko sebe, pritisaka, drukanja ni vjerskog dogmatizma koji se pretvara u pendrek, umjetnici rade slobodno i bez progona. O padu moralnih autoriteta da ne govorimo, naši su idoli čisti, a ne divlji poslušnici, prošlo je vrijeme anonimnih inkvizitora koji se iživljavaju nad Drugim. Na koje to sljepilo mislite kad danas svi sve vidimo, sve znamo i sve pamtimo? Kakve vještice danas… nemojte.
