Eichmann u Jeruzalemu

Poznatu filozofsku tezu o banalnosti zla ustanovila je njemačka filozofkinja Hannah Arendt u trenucima u kojima je izvještavala sa suđenja nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu održanom 1961. godine u Jeruzalemu. No Arendt i njezina misao za Jerneja Lorencija i njegovu autorsku ekipu tek su polazište u kazališnom istraživanju uz koje se neminovno vežu, kao na kraju i uz Arendtičine filozofske postavke, kako povijesne činjenice, sociološki i filozofski zapisi, osobni uvidi izvođača tako i svima prepoznatljivi elementi popularne kulture, a sve u pokušaju racionaliziranja, onda i kontekstuiranja zla i njegovih stvarnih posljedica. U tome smislu ova predstava čini široku gestu s pomoću različitih medija, od dokumentarnog filma Shoah Claudea Lanzmanna, preko Jaspersovih predavanja objedinjenih u studiji Pitanje krivnje, ili romana Koža Curzija Malapartea, pa sve do igranog filma Suđenje u Nürnbergu redatelja Stanleyja Kramera. Eichmann u Jeruzalemu time postaje više od ionako velikog kazališnog događaja, to je potresno iskustvo dijeljenja i skromni pokušaj zajedničkog izlječenja.