Nikaragva je dramski tekst koji svojim diskretnim i gotovo neprimjetnim postupcima, na temeljima nečega što uvjetno možemo nazvati obiteljskom dramom najavljuje jednu potpuno novu dramsku paradigmu koja obiteljski prosede u toj poznatoj formi okreće u potpunosti, pripisujući mu elemente koji gotovo predstavljaju uspostavu novog žanra. Hribar je u svom jeziku istovremeno oštar, neugodno iskren i silno duhovit dok pokušava raskopati tajne jedne zagrebačke obitelji na izdisaju.
Kao što su Beckettovi likovi otpadnici građanskog društva, tako su likovi ove predstave otpadnici jedne obitelji i sada svjedočimo njezinom snovitom afterpartiju. Sve i dalje nalikuje na obitelj, sve i dalje podsjeća na život, svi sastojci su tu, ali nema kuhara – ili pirandelovski – svi likovi su tu, ali nema redatelja. Cijela predstava odvija se u dnevnoj sobi pa su njezini likovi osuđeni na komunikaciju, ali što više pričaju to manje osjećaju, a što manje osjećaju to se više povlače sami u sebe i sve više žive zahvaćeni melankolijom, zaglavljeni u prošlosti, i u neprekidnom strahu oko pitanja što će budućnost donijeti. Iako je za sreću potrebno jako malo, likovima ove drame bilo bi draže da je za sreću potrebno jako puno, tada bi ono što im fali mogli vidjeti golim okom i možda i poduzeti nešto po tom pitanju. A ovako su osuđeni na vječnu potragu za malenim tajnim sastojkom potrebnim za sretnu obitelj, ako takav uopće postoji.
