Dobro je dok umiremo po redu

Djela Ivora Martinića, koji je rano u karijeri i sasvim neupitno zauzeo mjesto među najprominentnijim piscima današnjice, uspijeva varirati poznate motive u neočekivanim smjerovima, sa suhim humorom i za preživljavanje nužnom (auto)ironijom. Na taj se način i predstava Dobro je dok umiremo po redu fokusira na mladića koji funkcionira kao milenijska varijacija Godota, kojega obitelj iščekuje uoči njegova odlaska u Ameriku. Martinić je razvio prepoznatljivu poetiku, čija je dubina usko vezana za jednostavnost izraza i situacija podjednako. U tom ključu i ova predstava ulazi u iskrenu detekciju odnosa, izražavajući silinu iskustva likova u izvedbenim modelima koji potiču gledateljevu imaginaciju. Iako nam je društvo opterećeno kompleksom inferiornosti te neprestano zirkamo prema zapadnijem Zapadu, kazališna publika voli domaće pisce i poznate prizore koje reflektori osvjetljavaju tako da nam je vlastita groteska komična i podnošljiva. Tako i u ovoj predstavi nema sretnih ljudi, no presretni ljudi ionako ne bi trebali govoriti, a nesretni ljudi govore malo i tišine kažu sve što trebamo znati.