Črna mati zemla

Trajanje: 2 sata i 40 minuta
Redatelj/ica: Dora Ruždjak Podolski

Kristian Novak / Tomislav Zajec
Redateljica:
Dora Ruždjak Podolski

Više o predstavi

Zemla i njezina gravitacija

Barem deset sam puta od 2013. naovamo odgovarao – samo kratko, molim Vas – na pitanje o čemu je riječ u romanu Črna mati zemla. I, priznajem, bio očajan nad svakim svojim pokušajem. Kako sažeti tkivo u kojoj mi nijedna stanica nije irelevantna ni sporedna, jer riječ je, ipak, o životu?
Osjećam da sam s tom pričom sada na prekretnici, ona ulazi u prostor izvedbe, i možda je vrijeme za posljednji pokušaj. Bez okolišanja, bez pokušaja manipulacije i vabljenja.
Međimurje, mitologija, kajkavski, devedesete, pogrebi, sve je to ipak samo pozadina koja kontrapunktira prvi plan. A u njemu likovi i njihove silnice. Sasvim svejedno je vjerujem li u sudbinu, kad vjerujem da je jedini pravi način da se ispriča priča – postaviti likove i njihove izvore tako da oni nezaustavljivo i nepogrešivo idu prema svome kraju, kakav god on bio. Učiniti strukturu njihovih priča takvom da dobiju vlastitu gravitaciju, nekakav nepisan svemoćan zakon koji djeluje u svijetu teksta. Evo gravitacija koje su na snazi u Črnoj mati zemli.
Samoobmana i eskapizam olakšavaju bol, ali vode u izolaciju.
Izolacija je plodno tlo za demone, prerušene u prijatelje.
Osjećaj krivnje za smrt drugih, makar neopravdan, postaje vidljiv i privlači mržnju kolektiva.
Kolektiv će se grubo okrenuti na nekoga tko se osjetio krivim, nikada na nekoga tko krivnju negira.
Narativ kolektiva o samome sebi čini sve da bi ostao afirmativan. Proždire sve što mu se uklapa, ispljune ostalo.
Ti su zakoni djelovali kada sam je pisao, tu priču o dječaku, o gubitku, o strašnoj tajni, o zajednici kojoj su se zaljuljali temelji, o prijateljstvu, ljubavi i izdaji, o tome kako je svatko od nas katkad na onoj strani koja okrene leđa. Ispovijed je to i isprika onima za koje mi je nedostajalo snage uputiti im je izravno, priznati da sam i sam bio na onoj drugoj strani, onoj koja zatvara oči pred nepravdom.
Ta je priča bila dvostruki krik. Trebalo je istodobno odzvanjati:
„Slušajte što su mi napravili.”
i
„Slušajte što smo mu napravili.”
Trebalo je, kažem, jer s vremenom postaje sve manje važno jesam li uspio odgovoriti na ponovljeno pitanje s početka. Črna mati zemla dobila je naime vlastitu, izvanjsku gravitaciju. Odgovor na pitanje o čemu je riječ u priči više ne pripada meni, pripada svakom od onih koji su dopustili da ih takne, da im se dogodi.
Teško je dočarati kakav je kapitalan događaj dramatizacija. Zamišljam ovo. Do travnja 2017. tekst je govorio: „Slušaj me, pričat ću ti o tami.”
A sada glasova ima više. Cijeli ansambl fonova koji se pustio prožeti pričom, učiniti je svojom. Približiš li se dovoljno, možeš ih čuti kako šapću:
„Hodi bliže. Bomo ti pokazali kak je črna.”

Kristian Novak

 

 

Črna mati zemla, od romana do dramatizacije

Črna mati zemla roman je koji se uporno i dosljedno opire definicijama, ili pokušajima da ga se ubaci u određen sustav sistematizacije koji bi pomogao njegovu dešifriranju i pritom ponudio jednoznačne odgovore ili tumačenja.  

Nekoliko je razloga za to. Spektar podloženih tema, a onda i motiva koji te teme ulančano opslužuju impresivan je sam po sebi; vremenski skokovi u kojima se teme podastiru i obrazlažu vrtoglavi su i služe se tehnikama rezova i pretapanja; stilska raznolikost građe, podjednako uvjerljiva u svim svojim manifestacijama, vjerno prati unutarnju fokalizaciju te dobnu i socijalnu zrelost glavnog junaka Matije Dolenčeca; te na koncu tretman jezika i njegova uporaba kao dramaturškog sredstva, od standarda i njegovih izvedenica sve do mjesnoga govora gornjeg Međimurja, dovoljni su argumenti početne teze.

Roman je to koji je zaista veoma teško uhvatiti, riječ je o materijalu koji je, u najboljem smislu tog pojma, hiperaktivan. U svom prvom čitanju pitak, potresan i zavodljiv, a u svakom drugom kriptičan, zatvoren, s teško probojnim matricama i pomalo drskim izbjegavanjem konačnih odgovora. U nekim trenucima rada na dramatizaciji redateljici Dori Ruždjak i meni gotovo se činilo da pred sobom imamo živi organizam koji nas, malo na hipsterskim derivatima standarda, a malo na kajkavskom dijalektu, u punoj i autonomnoj svijesti koja nema nikakve veze sa samim Novakom kao autorom, obavještava kako je odlučio oduprijeti se bilo kakvu obliku prevođenja.

No odnekle je ipak i bez obzira na sve bilo potrebno krenuti. Meni se jedan od citata, koji je pronašao svoje mjesto u dramatizaciji, da bi ga u nekom trenutku, u procesu scenske adaptacije zamijenila slika, učinio izrazito važnim na nekoliko različitih razina, pa sam ga odlučio upotrijebiti kao sidro. Ovako izgleda taj ulomak:

„Preveč čuda sega je okoli mene i bojim se ka bum se zgubijo v našoj hiži ali v našemo vrto jer su stvari i namještaj i drejva i životinje več nej takše kakše su predi bile. Ve mi saka stvar oče neka reči. Stalno samo povejdajo, vmes. Negda nemrem tau več poslušati, ponorjo bom.”

Važnost tog ulomka prije svega je u mjestu unutar narativa na kojem se javlja, u trenutku u kojem smo s mladim piscem Matijom Dolenčecom uronjeni u svijet zagrebačke suvremenosti, sa svim temama koje on donosi i, dakako, s posebnim naglaskom na razvoju ljubavne priče glavnog protagonista i njegove djevojke te njegovim neuspjelim spisateljskim nastojanjima. U tim nam okolnostima spomenuti citat funkcionira kao svojevrsna invokacija iz nekog drugog prostora i vremena, jer poput munje probija naš horizont očekivanja i svijet koji smo dotad gradili, i time pozornost usmjerava prema načinu na koji je roman strukturiran.

No kompleksna struktura romana ne podrazumijeva samo skokove od suvremenog Zagreba do Međimurja u različitim fazama tranzicije, nego istodobno prilaže i dokumentarnim stilom ispisan uvod s referencijama na činjenice na koje se prozni sadržaj poslije referira, ali i tematizira prostor narodnih običaja i legendi, koji unutar pripovjedne svijesti protagonista predstavljaju kako okidače pojedinih događaja tako i rasadnik brojnih uvjerenja prema kojima je Dolenčec oblikovao, a onda i živio svoju ne osobito funkcionalnu sadašnjost.

U tom je kontekstu pitanje strukture sasvim sigurno bilo temeljno pitanje dramatizacije u smislu selektiranja, grupiranja, a onda i teatraliziranja same građe u trima neodvojivim cjelinama. Prva se očituje u kontekstu predstavljenu iz zbira činjenica onako kako ih u svom romanu podlaže Kristian Novak, druga dolazi iz prostora sadašnjosti koja je okvir za razumijevanje stanja u kojem se nalazi pripovjedač na početku svog narativa, i treća povratkom u prošlost donosi svojevrsno objašnjenje koje podjednako očuđuje obje prethodne razine.

S tim se u vezi odmah pretpostavlja i sadržajni okvir romana Črna mati zemla, kao i sva širina tematskog polja u koju zahvaća, povezujući s lakoćom motive koji proizlaze iz naše imanentne stvarnosti persiflirajući ih iz vizure današnjih trideset-i-nešto-godišnjaka, pa sve do u detalje precizna uvida u međimurski život s prijelaza iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća, koji je svojim uvjerljivim pripovijedanjem kod većine čitatelja odmah otvorio čitav kompleks pitanja o autobiografskoj autentičnosti. Između tih dvaju sadržajnih polova krije se niz pripovjednih elemenata koji svojim distorziranjem te ponavljanjem na različitim mjestima unutar narativne linije opslužuju oba kraja priče i zapravo ih svode na pitanje pripovjedne perspektive, kao trećeg bitnog elementa u pristupu dramatizaciji.

Naime, vratimo li se citatu iz romana koji sam izdvojio na početku ovog teksta, potrebno je reći da ga protagonist pronalazi u sadašnjosti romana, a da je riječ o zapisu koji je napisao kao dijete, odrastajući u tom neimenovanu međimurskom selu u veoma kompleksnom isječku naše zajedničke nedaleke prošlosti.

Uz taj se citat neizbježno veže i drugo bolno pitanje koje Matiji u trenutku prekida njihove veze upućuje djevojka Dina, koja pokušava doznati koji su to grijesi koje je Matija kao šestogodišnjak mogao počiniti, a ne želi ih priznati ni njoj ni sebi. Sasvim je sigurno da ljubav iz koje proizlazi spomenuto pitanje otvara široku raspuklinu u samom protagonistu, koja mu zatim omogućava povratak u najbolnije razdoblje vlastita života i predstavlja zamašnjak za priču. Na taj način kompleksnost tog proznog, a zatim i dramskog protagonista leži u tome da čitavo vrijeme balansira između dviju potpuno različitih istina o sebi, pri čemu u pokušaju povratka fokalizacijskom integritetu istina iz prošlosti polagano mijenja protagonistovu svijest u sadašnjosti, probijajući se kroz mnoštvo legendi, umišljaja, imaginarnih prijatelja i/ili neprijatelja.

I na kraju, sve što ostaje nakon razmicanja svih tih slojeva, koji su prividno pripovjedačevu unutarnju strukturu držali na okupu, istina je o odrastanju jednog djeteta koje je odbilo vjerovati da mu je umro otac, i koje je splet nesretnih okolnosti gotovo pretvorio u glavnog krivca za događaje koji su jedno međimursko selo na nekoliko mjeseci gotovo u potpunosti odvojili od ionako trusnog realiteta. U takvim okolnostima, u kojima ne postoji ni jedna čvrsta činjenica za koju se moguće uhvatiti, pratimo priču o traumatičnom odrastanju koje dovodi do tragičnih posljedica, a onda i do pokušaja iskupljenja.

No čak i te okolnosti u stanju su ponuditi neke od najganutljivijih momenata u suvremenoj hrvatskoj prozi, poput gotovo slučajna prijateljstva dvojice dječaka, Matije i Franje, koji negdje na obroncima mahnitosti vremena, rata i običaja pokušavaju jedan drugomu objasniti svijet, a sve kako bi preživjeli. Negdje u tom prostoru između ukradenih trenutaka ljepote usred mračne, „črne zemle” Međimurja, pokušala se usaditi i ova scenska prilagodba Novakova romana.

Možda je u tom kontekstu zapravo najtočnije završiti s još jednim citatom iz Novakova romana, koji najbolje opisuje kako autorovu namjeru pri ispisivanju proze od koje smo krenuli tako i pogled samog fokalizatora Matije Dolenčeca na ključ za suočavanje s vlastitom prošlošću:

„To je moja izlika za ispovijed. Ovo je priča, ako o ičemu, o vremenu kada sam znao što je hrabrost, traganje, strah i naposljetku – uvijek – ljubav. Sada mi se čini da nikada od tada nisam volio, da sam volio samo nekom izmišljenom stranom sebe, želeći sakriti onu tamnu, prokletu stranu koju nitko (osim tebe, na pokoji tren) nikad nije vidio. A jedino ona može voljeti kako treba. Jedino ona to može.”

Tomislav Zajec

 

Premijera: 01. travnja 2017.